Iako još nije potpuno završen, Pelješki most je stvarnost kojom se ponosi i veći broj hrvatskih radnika koji su dio kineske kompanije CRBC. Nedovoljno je poznato kako CRBC uvijek zapošljava i lokalne radnike koje prenose znanja o tehnologiji rada. CRBC uvijek naglašava da sve uspjehe duguju trudu zaposlenika i da su na putu međunarodnog djelovanja kao suvremeni inkubator stvorili golemi rezervoar talenata s globalnim iskustvom, omogućivši im lakše profesionalno napredovanje, piše Dubrovački vjesnik.
Ćakula s inženjerima
Spajanje posljednjeg čeličnog segmenta mosta bio je i povod za razgovor s nekolicinom naših radnika (stručnjaka) koji očekuju da će kraja ostati na gradilištu, te su sretni što su dio velikog i snažnog tima koji je izgurao tako značajni projekt.
Razgovarali smo s nekolicinom inženjera građevine od kojih je kao dio tima kontrole kvalitete Ivica Granić na gradilištu mosta od listopada 2018. te je postao voditelj radova montaže čelične rasponske konstrukcije, i sustava kosih zatega.
– Bilo je vrlo teško upoznati se, prihvatiti kulturološke razlike, steći povjerenje i spojiti razliku od 10.000 kilometara. Ovo je nezamjenjivo iskustvo rada, a ispunjava nas spoznaja da smo stekli povjerenje kolega iz Kine. Ovisno o stanju na gradilištu, sastanci su dnevni ili tjedni, a od njih sam naučio da i u najtežim situacijama mirno i trezveno pristupim rješenju. Tako je bilo i kad nam je npr. jugo oštetilo naglavnicu na stupnom mjestu S6. Analizirali smo situaciju, i razradili rješenje bez panike. Ovo je jedno od mirnijih gradilišta na kojima sam radio bez galame, staloženo, uz visoku disciplinu i odgovornost svih radnika, što me ugodno iznenadilo. – kaže Granić, inače Metkovac, otac 5-ero djece, koji s ponosom ističe da su gradnju mosta inicirali Neretvani koji sad i rade na tom državnom projektu.
Most je prvi ozbiljni izazov nakon fakulteta i njegovom kolegi, inženjeru u Tehničkom odjelu Ivanu Puđi:
– Nakon dva dana upoznavanja projekta, trećeg mi je šef dao skoro nemogući zadatak: da “na ruke” riješim izradu termičkog proračuna hidratacije masivnog betona koji je egzotermna reakcija te da odredim 3D-toplinsko polje. Tako nas odmah gurnu u vatru, a ne znam ima li 15 stručnjaka u Hrvatskoj koji to mogu izračunati bez upotrebe računalnih programa? Par dana to nisam uspio te sam dobio nešto manje tešku zadaću, ali sam se “našao” tek uz trećem zadatku! Dopalo mi se to što nam odmah daju da radimo uz iskusne inženjere nadzora te na ozbiljnim inženjerskim zadaćama, dok kod nas inače ideš od dna ka vrhu. Primili su nas srdačno, a šef nam je od početka dosta pokazao i svi se osjećamo dobrodošli u projektnom timu, uz rame s “velikim dečkima”.
Prednost mladima
Skoro od samog početka projekta, u odjelu kontrole kvalitete je i Marin Boras, inženjer iz Ljubuškog, koji ima malo više od 7 godina radnog iskustva na međunarodnim infrastrukturnim projektima BiH i Sjeverne Makedonije. Kaže da je 2018.g. bio na ozbiljnom raskrižju: dobio je sina i razmišljao o Njemačkoj, ali je izabrao Pelješki most kao posao pred kućom:
– Tu sam od studenog 2018. Most kopno – Pelješac je ekstrados most sa kosim zategama, tzv. višerasponskog zavješenog tipa s ortotropnom čeličnom pločom i ovo je prvi ovakav most na kojem radim. Bit će mi izvrsna referenca temeljem koje ću, vjerujem napredovati. Da mogu ostati u CRBC do kraja karijere, bez razmišljanja bih to učinio – ne dvoji Boras, za kojeg kolege ističu da se s Kinezima uspješno nosi i u stolnom tenisu: na turniru u kampu, povodom nacionalnog praznika NR Kine, osvojio je drugo mjesto!
Izravno s fakulteta je došao i Šibenčanin Franko Berović. Sad je u kontroli kvalitete te ističe bitnu razliku:
– Za razliku od nas, Kinezi ne bježe od mladih koji im ‘drže’ projekt. I većina njihovih voditelja projekta nema više od 37 godina ! Biti na najvećem projektu u Hrvatskoj stvaralo mi je pozitivnu nervozu ali, bačen sam u vatru i uz mentora naučio savladati prepreke. Najteže je bilo priviknuti se na poslovnu kulturu: u Kini imaju ogromne resurse, a ovdje ne mogu imati sve već sutra. Mislim da smo i mi njima pomogli u realizaciji projekta koji je nezaboravno iskustvo. – kaže Franko koji je s kineskim kolegama katkad zaigrao basket.
Kao jedini sugovornik – inženjer elektrotehnike Ivan Curić ističe zahtjevnost posla jer se most mora opskrbiti elektrosustavima koji mu jamče funkcionalnost:
– Ovdje elektroinženjeri trebaju građevinarima pripremiti sve što treba da ne bude čekanja. Na most sam došao nakon diplome i godine rada u jednom projektantskom uredu. Iako nisam imao pet godina iskustva, javio sam se i primili su me. Izvrsno je što je uz most stasala generacija mladih inženjera koji Hrvatskoj još imati mnogo toga učiniti. Mi smo jezgra budućih velikih projekata ne samo za našu zemlju, nego i Europu, što je ogromna čast! Najveći je izazov bilo premostiti kulturološke razlike, ali Kinezi cijene rad i kad pokažeš rezultate uzajamno se povjerenje podrazumijeva. Da, bilo je dosta prekovremenog rada, ali zbog ljudskog odnosa to nikome nije teško palo. Sve se timski rješava, a mogu reći da je puno elektroinstalacija, da tek slijede rasvjeta i ‘nevidljivi’ sustavi senzorike, prometne opreme i napajanja. To je vrlo bitni, živčani sustav mosta i ogroman posao. Sve mora biti funkcionalno jer je elektrotehnički dio živčani sustav Pelješkog mosta i tu sam do samog završetka projekta.
Predah za spavanje
Među inženjerima građevine su i tri djevojke. I Cavtajka Lucija Đurković je u Tehnički odjel došla ravno s fakulteta, na početku osjećala strah, tremu, ali je sretna i ponosna jer je dio CRBC-tima:
– Nisam znala što me čeka, ali sam se brzo priviknula na njihovu radnu kulturu, naučila da su uporniji od nas i da to pobjeđuje. Sve je to mojoj mami bilo nevjerojatno. – kaže djevojka koja je usprkos terenskom radu u sretnoj vezi kao i njezina kolegica iz Projektnog odjela Natali Kolega iz Kalija na otoku Ugljana. Kad je siječnja 2019. došla ravno s fakulteta Kinezi su joj ponudili uredski i posao na terenu:
– Čudili su se mojoj želji da radim na terenu jer u Kini žene to uglavnom izbjegavaju. Najveći je izazov bio steći povjerenje jer sam u početku osjećala skepsu, no brzo su sve stvari sjele na mjesto i započela je uzajamna suradnja. Vrlo teških situacija nije bilo, za svaki tehnički problem oni imaju rješenje. Osobno mi je bilo neobično da Kinezi nakon objeda u 11,30 imaju pauzu 12- 14 h jer tad- spavaju! Tako smo morali tempirati i sastanke koji su se znali oduljiti pa bi i ostali sudionici projekta zamijetili kako Kinezima to nikako ne odgovara za njihov dnevni ritam te sam uočila da neki kunjaju .
S vremenom su i ostali sudionici projekta zamijetili kako Kinezima to nikako ne odgovara za njihov dnevni ritam i svi smo se uskoro na to priviknuli. Sad znam da uredi do 14 sati nemaju šefa, ali nakon toga se radi koliko treba, uz više pauza i cijeli dan. No, gradilište svakako radi stalno.
Na 27 metara dubine
Sugovornici me vode na most i upoznaju da je more ispod mosta skoro konstantne dubine 27 metara, da su piloti zabijeni do čvrste stijene i ispod površine i do 127 metara dubine! Najviše točke mosta su vrhovi pilona (stupova) 7 i 8 visine 100,42 metara što je, uz 127 metara ispod površine, konstrukcija duža od 200 metara! Nakon spajanja preostaje uz ogradu postaviti burobrane visine 3,30 metara koji su projektirani u vjerovnome tunelu, a štitit će sva vozila i od vjetra brzine oko 125 kilometara na sat. Posljednji je segment bio širine 22 i visine 4,5 metra a dužina zavara s obje strane je po 60 metara!
Piše: Ahmet Kalajdžić / Dubrovački vjesnik
Foto: Božo Radić
