Ovih dana na stranicama Europske rukometne federacija objavljen je sjajan intervju s našim Ivanom Čupićem pod naslovom This is me: Ivan Čupić. Razgovarali su tako o životu i sportskoj karijeri s proslavljenim Metkovcem te se dotakli i budućnosti i gdje se Ivan vidi po završetku svoje igračke karijere. Radi se o jednom zaista opsežnom intervjuu i tekstu koji bi trebali pročitati svi ljubitelji rukometa, sporta, pa čak i oni koji ga prate površno samo kada igra Hrvatska ili zbog sportske kladionice.
Osvojio sam mnogo trofeja, ali još sam gladan
U samom uvodu Čupić ističe kako iako ima 35 godina, definitivno se može zamisliti kako igra rukomet na najvišoj razini još barem godinu ili dvije. Dotaknuo se svojih prvih rukometnih koraka:
– Kad se osvrnem na sve, shvatim da sam oduvijek znao da želim biti rukometaš. Ja sam iz Metkovića, malog grada na jugu Hrvatske. To je grad koji živi i diše rukomet. Sjećam se kako sam išao s mamom na svaki meč. Bio je to vrhunac mog tjedna. Moja obitelj je rukometna obitelj, otac je radio u klubu Metković Mehanika u upravi kluba. Moj odabir da se okušam u rukometu stoga nikoga nije iznenadio.
Sve je počelo u Metkoviću
Čupić je svoju karijeru počeo u svom gradu Metkoviću, odakle je prešao u Medveščak Zagreb. Tijekom svog staža u Medveščaku dobio je i pozivnicu za reprezentaciju čiji je član bio tijekom Europskog prvenstva 2006. u Švicarskoj. Prva velika odskočna daska za Čupića bio je španjolski klub Vigo:
– Moja avantura započela je 2007. godine u španjolskoj ASOBAL ligi, jednoj od najboljih svjetskih liga u tom trenutku, u klubu zvanom Vigo. To se pokazalo izvrsnom odlukom. Ubrzo sam shvatio da želim veće stvari i znao sam da sam spreman za to. Vigo se u to vrijeme borio za ostanak u najvišoj ligi, a mi smo igrali samo jedan meč tjedno. Samo sam želio nešto više i to me odvelo u Sloveniju. Gorenje Velenje imalo je velike ambicije. Imao sam priliku imati važnu ulogu u klubu. Pozvao me trener Ivica Obrvan da dođem i pridružim se momčadi. To je bio jedan ogroman korak prema velikim stvarima, velikim klubovima i trofejima koje svi želimo. Znao sam što mogu očekivati, a Obrvan je znao da sam više od pukog krila te da imam i druge kvalitete. Dao mi je dovoljno minuta na terenu i vjerovao je u mene. Ono što je uslijedilo je uspjeh. Iz Gorenja sam prešao u Löwen, zatim Kielce i sada Vardar. Osvojio sam tri Lige prvaka, jednu s Kielceom i dvije s Vardarom.
Reprezentacija
Dotaknuo se Ivan Čupić i nastupa u reprezentativnom dresu:
– S reprezentacijom Hrvatske imam osam medalja. Svaki od tih uspjeha je poseban. Iza svakog dobrog i lošeg rezultata stoje sati i sati rada, znoja, nevjerojatne priče, timski duh i neki vrlo posebni ljudi. Njegujem svaki trenutak te sreće. Ali nije sve bilo bajno. Imao sam puno ozljeda, a svaka od njih bila je jedna prepreka koju sam trebao prevladati. Imao sam dvije operacije koljena. Pokidao sam križne ligamente. Također, dogodilo se i da sam ostao bez prsta na lijevoj ruci baš pred Olimpijske igre 2008. godine. Na teren sam se vratio mjesec i pol kasnije i samo sam htio vidjeti mogu li držati loptu. Ispostavilo se da se ništa nije promijenilo. Jednom kada sam uhvatio loptu nisam više sumnjao u sebe.
Idoli
Osvrnuvši se na svoje sportske idole, Ivan je pričao o nekim istinskim sportskim imenima. Kao prvi na njegovom popisu su se našli Mirza Džomba i Irfan Smajlagić. Ističe kako je volio gledati i košarkaše poput Dražena Petrovića , Tonija Kukoča i Michaela Jordana. Također, povukao je paralelu između sebe i drugog velikana hrvatskog sporta koji sada ima 35 godina, a riječ je o Luki Modriću. Kaže kako mu se divi, kao i svim sportašima koje je spomenuo uz njega, piše hr sport.
Budućnost
Za kraj, Čupić se dotakao i svoje budućnosti u rukometu:
– U ovom trenutku života došao sam do zaključka da bi bilo najbolje da se vratim kući, u našu Hrvatsku. Igrat ću za PPD Zagreb od sljedeće sezone i nadam se da ću im moći pomoći. Ne razmišljam o onome što će doći nakon. Samo želim igrati što duže mogu i najbolje što mogu. Znam da dolazi puno mlađih igrača, ali još uvijek ih mogu pratiti. Kad je fitnes u pitanju, ja samo slušam svoje tijelo. Sad mi je lakše nego kad sam bio mlađi. Tijekom svoje karijere morate slušati trenere i isprobavati mnogo različitih načina treninga. Nakon ozljeda i svega što sam prošao naučio sam kako moje tijelo reagira na svaku vježbu, tempo i stil igre. Jednostavno se osjećam dobro i nemam bolova. I dok je tako i dalje ću igrati. Nikada neću napustiti rukomet. To je dio mene dok moje tijelo ne kaže da je to dovoljno. Sebe doživljavam kao trenera. Imam licencu trenera rukometne kategorije „B“ i pohađam dodatne tečajeve kako bih stekao višu kategoriju licence. Uz hrvatski naravno, govorim još šest jezika: engleski, španjolski, poljski, njemački, makedonski i slovenski. Imam puno iskustva iza sebe i mislim da bih nekada mogao puno pomoći drugim igračima, ali vidjet ćemo što donosi budućnost.
Punu priču Ivana Čupića može se pronaći na stranicama EHF-a i zaista je štivo vrijedno čitanja.
