Registrirana je kao  klinički psiholog na Novom Zelandu (New Zealand Psychologist Board) i u Australiji (Australian Health Practitioner Regulation Agency), te kao psiholog u Hrvatskoj (Hrvatska psihološka komora) i jedna je od rijetkih registriranih u tri različite komore. Nakon završenog magisterija iz psihologije (klinički modul) na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci i višegodišnjeg radnog iskustva koje je stjecala u Hrvatskoj, na Malti i Novom Zelandu, radeći u privatnim i javnim klinikama te rehabilitacijsko-edukacijskim ustanovama, mlada 31-godišnja magistra psihologije Ivana Drašković vratila se u svoje Ploče. Da bi se nastavila baviti poslom koji voli i koji živi, koji je, rado će istaknuti, bio njen unutarnji poziv, prenosi Rogotin.hr.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

Njenom povratku u Ploče prethodio je hrabar i neizvjestan „izlet“ u nepoznato. Danas u džepu drži ponude za rad u privatnim i javnim klinikama u Australiji i na Fakultetu u Melbournu, ali nakon završetka fakulteta u Rijeci nije mogla naći posao u Hrvatskoj. „To je bio razlog moga odlaska. Želja mi je bila Australija, ali zbog zahtjevnog procesa s registracijom u Psihološku komoru, odlučila sam taj proces obaviti u Novom Zelandu. Potrebna sredstva osigurala sam u Malti, najprije radeći u Centru za djecu s autizmom, a onda u privatnoj psihološkoj praksi s odraslima. Nakon toga sam u Novom Zelandu, još uvijek bez registracije u struci, radila kao asistent terapijskog tima u školi za djecu s posebnim potrebama. Dok nisam dobila taj posao uzalud sam poslala preko 250 molbi. A kad sam postala član Komore, ponude su stizale jedna za drugom. Odabrala sam malu privatnu kliniku u Aucklandu, kao klinički psiholog. Radila sam s različitim klijentima, od onih koji su željeli bolje razumjeti sebe, do onih s izraženim problemima s mentalnim zdravljem i nizom dijagnoza“, kaže Ivana i pojašnjava kako u Novom Zelandu ima dosta ljudi koji traže pomoć psihologa.

„Kod njih je veliki problem visoka stopa pokušaja samoubojstava i veliki broj ljudi koji imaju poremećaj raspoloženja. Imaju materijalnu sigurnost, ali moje je mišljenje da društvu nedostaje zajedništvo i osjećaj pripadnosti, koji mi ovdje gotovo pa podrazumijevamo. Puno ljudi se doselilo i prolaze proces prilagodbe. Kulturološke razlike često su vrlo izražene unutar jedne obitelji pa primjerice djeca i roditelji ne pričaju isti jezik i teško se sporazumijevaju. Zbog svega toga liste čekanja su dugačke, a bolnice prebukirane  i prihvaćaju samo nekoliko postotaka najugroženijih“, govori nam psihologinja iz Ploča koja je u Novom Zelandu provela 2,5 godine, prije nego se pojavio koronavirus i lockdown, kada se prebacila na online rad.

Bio je to za nju, kako kaže, period koji je iskoristila za preispitivanje životnih prioriteta, kada je zaključila da je važnije da život ima smisao nego da po svaku cijenu bude lagodan. „Kao nacija imamo izgrađenu otpornost na životne izazove i stresne situacije, jer smo prošli teška razdoblja. I danas smo izloženi raznim vidovima nesigurnosti. To jača zajednicu, još uvijek gajimo povezanost, prisnost, iskrenost, otvorenost i direktnost, što su zaštitni faktori. Ipak, za razliku od Novog Zelanda, u Hrvatskoj je mentalno zdravlje još uvijek stigma, nemamo kulturu odlaska u psihologa. Imam dojam da će ljudi lakše posegnuti za tabletom, nego se otvoriti kroz razgovor“, smatra Ivana, prenosi Rogotin.hr.