Tijekom razgovora s prijateljima Vladimirom Marvučićem i Ilijom Vukotićem iz Svebarja (prvi je iz Bara, a drugi iz obližnjih Zubaca) počesto smo razgovarali o činjenici da se hrvatske vjerovjesnike (da ne rečem misionare) i danas šalje u daleke zemlje, a da njima, udaljenima od Hrvatske stotinjak kilometara, nedostaje svećenika kojima je materinski jezik hrvatski. Počesto smo govorili i o teškome usudu mjesnih katolika i Hrvata te mnogim poteškoćama s kojima se susreću. Tad sam postao svjestan koliko je, primjerice, položaj Hrvata u BiH povoljniji samom činjenicom da imaju vlastitu mjesnu i područnu vlast.
U razgovoru sa Stanislavom Vukorepom prozborio sam o nesvjesnosti bosanskohercegovačkih Hrvata kolika je blagodat nakon toliko stoljeća imati mogućnost ustrojiti vlastiti obrazovni sustav. Drugi je par rukava to što se u većinski hrvatskim županijama u Federaciji BiH poput Hercegovačko-neretvanske mjesto ministra obrazovanja, znanosti, kulture i sporta prepušta drugima, pa se onda kuka zbog ove ili one odluke.
Istočnohercegovački koji to nije
Možda sam upravo ponukan tim razgovorima prošlih tjedana vrlo često raspravljao o tome koliko je bitno svaku znanost, pa tako i jezikoslovlje, približiti puku i koliko Hrvati u tome zaostaju za svojim susjedima. Mnogi će vam hrvatski znanstvenik na to odmahnuti rukom i odvratiti da je riječ o pojednostavnjivanju, no da je to nasušno potrebno, razvidno je čim se pojavim na terenu. Već i najčešća podjela štokavskih govora barem stoljeće i pol utječe na javno mnijenje.
Tako me neki dan u Janjini jedan Janjinar(in) upitao je li na Pelješac ijekavica došla s carom Dušanom iz istočne Hercegovine i govore li Janjinari danas stoga istočnohercegovačkim dijalektom. Upitah ga govori li itko u istočnoj Hercegovini Mare, ruke, žene, boli (dakle, s naglaskom na zadnjem slogu). Odgovori mi da nije koliko on zna. Rekoh mu da to što on tvrdi potvrđuju i svi jezikoslovci na više mjesta te, štoviše, ističu kako su u novoštokavskim govorima silazni naglasci izvan nepočetnoga sloga rijetka iznimka.
Kako na Pelješcu čak i najnovoštokavskiji govori sustavno odstupaju od toga i još vrlo često gube zanaglasnu dužinu, i ja se pitam zašto se istočni pelješki govori svrstavaju u istu skupinu kao i govor Trebinja, Banje Luke ili Donjega Lapca. Sugovornik mi odgovori da mu je sve jasno, ali se i iz njegova pitanja prozire učinkovitost gotovo dvostoljetnih pokušaja da se Pelješac odnarodi iako je vlast Nemanjića ondje bila razmjerno kratka i gotovo da nije ostavila nikakve materijalne tragove.
Međutim, SANU je etnolozima i etnografima na jugu hrvatskoga juga otvarao konobe, plaćao im stan i hranu te se njima koristio i za političke ciljeve, a hrvatski su znanstvenici i danas ondje u obrambenom stavu dok od države mole za više juhe i mekši kruh te se kriju iza višestrukosloženih rečenica. S druge se strane lupeta, ali se ne dvoji i sve proglašava „njihovim“. Upravo stoga nama treba stručnjaka prosvjetitelja, koji poznaju znanstveni metajezik i vladaju građom dostatno da poklope drugu stranu, ali i da ne muče puk teorijama koje ni sami ne razumiju, nego da svoje znanje prilagode i primijene. No tko bi napustio grijane urede i koga bi uopće bila briga?
Latinski natpis na manastiru?
Drugi je primjer toga kako su „predaje“ iz bliskoistočne kuhinje utjecale i još utječu na puk mjesno tumačenje postanja toponima Manastiri u Osobjavi. Naime, puk drži da je riječ o lokalitetu navodnoga pravoslavnog manastira iako o njemu nema nikakvih zapisa i iako ga je mnogo logičnije dovesti u vezu s franjevačkim samostanom u Kuni. Ako i zanemarimo povijesne podatke, treba napomenuti kako je riječ samostan u hrvatskome jeziku prvi put potvrđena tek pred dvjestotinjak godina, i to u rječnicima Joakima Stullija.
U hrvatskome je jeziku sve do početka XX. stoljeća znatno češće, poglavito na dubrovačkome području i u Boki kotorskoj, u uporabi bio grecizam manastir (usp. toponim Manastirine u Solinu). Tek se u prvoj polovici XX. stoljeća apelativi samostan i manastir razjednačuju, tj. samostan počinje označivati samo katoličke, a manastir samo pravoslavne sakralne objekte.
Primjenom forenzičke onomastike došao sam do zaključka kako je korijen „pučkoga tumačenja“ navodno anonimno pismo jednoga Janjinara neretvanskomu parohu Ljubi Vlačiću, koji je i neretvanske doseljenike u Osobjavu u XIV. i XV. stoljeću proglasio pravoslavcima te čak naveo kako su izginuli na predjelu Velika njiva kako ih Dubrovčani ne bi pokatoličili. Nevolja je tek u tome što su oni onamo došli kao katolici.
Isti je taj anonimac ujedno iznio „predaju“ o postanku ojkonima Potomje, po kojoj se mjesto prozvalo Potomnje „pošto je potonje (t. j. kašnje sviju drugih) prevrnulo vjerom“, odnosno Potomjani su po njegovoj teoriji posljednji na Pelješcu s pravoslavlja prešli na katolištvo. Iz povijesnih vrela razvidno je, pak, da je naselje prozvano po crkvi svetoga Tome iz XV. stoljeća.
Po teorijama Ljube Vlačića i Nikodima Milaša Pelješčani su bili pravoslavcima barem od IX. stoljeća, dakle najmanje 150 godina prije nastanka pravoslavlja. Čak i ako zanemarimo činjenicu da je teško biti papa prije pape, nevolja je u tome što mjesna toponimija dokazuje da je prvotni susret Hrvata s kršćanstvom bio ujedno susretom s kršćanskim Zapadom. Upravo je u Potomju zabilježen toponim Subrijana nastao hrvatskom prilagodbom latinske sveze sanctus Cyprianus ‘sveti Ciprijan’, koja je prošla kroz dalmatski filtar. Budući da su srodni toponimi odrazom rane hrvatsko-romanske simbioze te su uglavnom nastali do X. stoljeća, još je teže povjerovati u tezu o pelješkome pravoslavlju prije pravoslavlja, a pravoslavlje tražiti u toponimima koji su daljom etimologijom latinski, znanstveno je utemeljeno koliko i gatanje iz graha prebranca. Pritom često sebi postavljam pitanje zašto puk upija „predaje“ poput spužve, a činjenice jako sporo, ali se onda sjetim da smo sami sebi nerijetko podapinjali noge.
Rijetki su, poput Nikole Zvonimira Bjelovučića, sebi i svojim čitateljima priznavali da su pogriješili što su crkve „bizantskoga sloga“ jednoć držali pravoslavnim. Posljedice svega toga, nažalost, ćutimo i danas, a obrazovati se u ovoj samoprozvanoj zemlji znanja ne damo.
Umjetnost u praksi
Da završimo u revijalnom tonu, napominjem kako mi se na jugu jedan kulturni trudbenik pohvalio kako je na poklon dobio više stotina slika mjesnoga umjetnika. „On ti to malo zamrči u po ure i da nama. Dugo nismo znali šta ćemo s tin, a onda smo se domudrili da to moremo podilit kad triba dat vatrogasciman, zboru ili KUD-u nagradu za Dan općine. Jednon smo čak i njemu dali njegovu sliku jer se nismo sitili da je njegova. Nasriću zaboravio i on.“
