Otrgnut iz svekolikog zavičaja putujem…
Dani su pred silazak u Podzemlje uvijek bili podjednako teški. Kad bi dan bio lijep, a more kao ulje, toplina bi nas od rana jutra vabila na prozore i rive, svlačila nam ruho iako bi nas studen protresla čim bismo ogoljeli podlaktice. Bila bi to studen predšasnica, studen koja se još nije zavlačila pod kožu, od koje bi nam se koža ježurila tek privremeno, ali nas je podsjećala na škripu udova i skupljanje kostiju što uskoro slijedi. Sunce bi razvlačilo usne u blag osmijeh, a susjedi bi se i rodbina od rana jutra okupljali da nas pozdrave. Bio je to obred sličan karminama jer smo njime barem površinski odgonili tugu, koja je bila tu i od nas neodvojiva, ali je nijedan jedini živi čeljadin ne bi spomenuo ili je možda nije znao iskazati. Nitko ne bi spominjao trenutak odlaska, ali bi se s vremenom tek pokoja tamna sjena prometala u sve duži grč. Ljubili smo se pred odlazak na našu veleplavcu s vjerom da će zima (tako smo nazivali razdoblje u kojemu smo živjeli od ruševina ljeta) brzo proći (a nikad nije i svake se zime svatko od nas samo još više plašio). Kad bi tijekom usudbenoga dana zadaždjelo ili bi napetost jačalo duonje vrime, sebi bismo tumačili da to nebo plače za nama. (A nikad nije kao što se ni Demetra ni Had nikad nisu smilovali Perzefoni i odgodili joj odlazak barem za koji dan! Njoj se nisu smilovali kao božici, a tko smo mi, čime smo mi zadužili nebo da nam se smiluje?)
Sjedili bismo na krmi (priča se ponavljala, vi ste mi svjedoci, na kraju svakoga ljeta jer zapravo svi živimo u vrtijeljci), gledali put komadićka kopna okružena plavetnilom kad bi se u suton počela paliti crvenkasta svjetla poput lumina. Ona bi se stopila s rumenilom neba i mora te činila kontrast tamnoći luga i gaja. (Mišljasmo tada da su višnjim silama oči crvene od tuge zbog naše tuge, a zapravo su za nama tugovala tek poznata i bliska lica, ona koja su još s nama i ona kojih nema.). Trešnja od vala činila je od crvenoga mora buktinju koja je raspirivala naše nade i tišala zebnje te iskasmo poruke i mili glas s kopna (Tražio sam te cijeli život, a ti si mene našla. Pogled mi uvijek bijaše uprt u smjeru tvojega žala i kad nisam znao da postojiš.), no zbog buke motora naše poruke nikad nisu cjelovito dospijevale do odredišta na kopnu (ili i to samo zamišljasmo dok bujahu u nama želje ili nam zbog ushita pobjegoše prave riječi, a možda nam je i uzmanjkalo vjere) te se stapljahu s kliktajima galeba. Koliko god da se bojasmo isplovljavanja, još se više bojasmo pristanka. Najradije bismo zauvijek ostali u tome svijetu ni na moru ni na kraju te bismo toga dana zavidjeli Haronu koji nam je uinat pojio: „U plavom beskraju uvijek ostat ću ja.“
A sada o jeziku svagdašnjem…
Da se čovjek i nenadano može naći u žiži kad to najmanje očekuje, pokazalo mi je i dvotjedno razdoblje tijekom kojega sam između obavljanja terenskih istraživanja i predavanja pučiškim osnovnoškolcima morao odgovoriti i na jedan upit povezan s višnjim silama. Kako je primjer poučan, prenosim čitav odgovor: Upotrijebivši ktetik pelješački, predsjednica se vjerojatno povela za kteticima kao što su gračački (< Gračac), gradačački (< Gradačac) i pakrački (< Pakrac) te je analogijom tvorila navedeni lik. Treba imati na umu da ktetik pelješki nije jedini mjesni lik, nego da se rabe i ikavski likovi peliški i pelički (toponim Pelisac, standardnojezično Pelješac, nekoć je obuhvaćao znatno uže područje na zapadu najvećega dalmatinskog poluotoka te se poluotok nekoć nazivao Stonskim ratom ili Ratom). Dakako da je riječ o propustu koji nije jedini te vrste u hrvatskome javnom prostoru. Primjerice, iako se županija u koju predsjednica seli svoj ured naziva Dubrovačko-neretvanskom, svakodnevno se stanovnike njezina zapadnoga dijela pogrešno naziva Neretljanima umjesto Neretvanima. Predsjedničin propust upućuje na važnost poznavanja etnika i ktetika čija se uporaba sve češće izbjegava, pa se umjesto splitski ili zagrebački gradonačelnik sve češće upotrebljava sveza gradonačelnik grada Splita/Zagreba iako je već iz imenice gradonačelnik jasno čime navedeni dužnosnik upravlja. Najvažnije je da se propust ispravi i ne ponavlja, a tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen.
Pelješki anonimus
Zašto je primjer poučan? Kao prvo, odgovor nije potpuno prenesen. Očekivano je ispala posljednja rečenica jer medij koji je tražio očitovanje, blago rečeno, nije sklon predsjednici. Štoviše, na ljevici se, što, treba biti pošten, ne mogu reći za navedeni medij jer je on tražio jezične savjete i kad se nisu ticali politike, često svaki pokušaj upućivanja opisuje kao uvođenje jezičnoga redarstva (da ne rečem policije), a budući da i mediji sami (iako ne bi smjeli jer im je pisanje glavno oruđe) često griješe, nije umjesno njihovo likovanje nad tuđom pogreškom. Desnica je, pak, odmah krenula u obranu neobranjivoga. U obranu lika pelješački posegnula je za Hrvatskim jezičnim portalom iako je prije nekoliko tjedana govorila o protuhrvatstvu Slavka Goldsteina, koji je bio izdavačem većini rječnika čija je građa upotrijebljena za popunu toga portala. Dakle, Goldstein se od protuhrvata u samo nekoliko tjedana prometnuo u perjanicu hrvatstva. Osobno često preporučujem navedeni portal jer je vrlo koristan, ali i upozoravam kako se nije punio normativnim rječnicima, tj. onima koji će vam reći što je pravilno. Treća je pouka o tome kako se čak i struka postavlja politički te je jedan ugledni kroatist branio lik pelješački kao mogući standardnojezični lik iako ga smatra neobičnim. Očekivati, dakle, možemo i uporabu novoga jezikoslovnoga naziva: neobični standardnojezični ktetik. Na njega pravo imaju samo autoriteti. Ako predsjednik Vlade Republike Hrvatske ili Hrvatskoga sabora ispali ktetik bračanski ili riječanski, likove koji se također mogu tvoriti iako jesu malo neobični, oni bi mogli ući u uporabu bez obzira na to što ih nitko osim samoga tvorca nije upotrijebio. A ja sam naivno mislio da je prošlo vrijeme kad se svaki autoritet bespogovorno slušao! Dakako da predsjednicu ne treba hvatati za svaku riječi i prekomjerno je kuditi, ali kad nehotice pogriješi i kad od vas netko kao stručnjaka, bez obzira na namjere, zatraži mišljenje, naravno da ne smijete reći da je točno nešto što nije. Predsjednicu, pak, javno pohvaljujem što nikad otkad je pratim nije upotrijebila riječi regija i region koje bi trebalo pisati velikim slovom jer su istoznačnice, što je odavno razotkrio bivši mi sukolumnist Mate Kovačević, za Jugoslaviju, pa kad već imamo potvrđeni povijesni toponim, zašto izmišljati novi?
Drugi je poučan primjer izgovor imena katalonskoga glavnog grada. Naime, ime su toga grada tijekom Lijepe nam Bivše Hrvati izgovarali /Barcelona/, a Srbi /Barselona/, a sad nam jedan hrvatski onomastičar tumači da je izgovor /Barcelona/ srpski iako je, uz iznimku nekoliko naših novinara koji su poslani da nariču nad španjolskom cjelovitošću (njima je 55 % bilo dovoljno za crnogorsku samostalnost, a rezultati im katalonskoga referenduma nisu mjerodavni), stanje i danas isto. Ne ulazim čak ni u to kakav bi standardnojezični izgovor trebao biti, ali mi je pomalo neobična pojava da je nešto nastalo pod srpskim utjecajem iako Srbi tako ne govore. Valjda jezik nije matematika.
Treći je poučan primjer Ana Nimus, prof. koja se raspisala o gramatikama. Napominjem za one koji su izvan jezikoslovnih krugova da prezime Nimus ne postoji u Hrvatskoj. Spojite Ana i Nimus, umjesto drugoga a, stavite o, pa ćete se i sami uvjeriti u nevjerojatan čin građanske hrabrosti. Naravno, osim ako nije riječ o novodoseljenoj osobi ili osobi koja je zbog posebne prigode promijenila prezime.
Na koncu ovoga poukama pretrujenoga članka, navest ću jednu zgodicu s predavanja na Braču. Jedno mi se milo, a poznato dijete javilo kad je shvatilo da sam upravo ja predavač i reklo mi: Profesore, vo je prvi put da Vas vidin u duge gaće!
