Miris proljeća, miris baruta

Proljeće je, razdoblje kad se priroda budi. Umjetnici se polako otpućuju sa svojim nogarima (da ne rečem stativima) na slikavanje mrtve prirode, a ako imaju malo sreće i vole davati posla HGSS-u, znaju naletjeti na kakva probuđena medu (ne Nikicu Medaka, to se piše velikim slovom, a i naš je Medo dobra duša i kad se tek probudi) te se mrtva priroda učas prometne u živu, a ako je umjetnik multimedijalist (rekli bi nekoć svestran), eto nam i pokretnih slika, za što su ipak potrebne i brze noge. U proljeće uz poskoke uvijek na sunce iziđu Matići i Vidovići, a i pođekoji Barišić.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

Rodijak su mi se Antiša i sin mu Zvone uželjeli mora te prvo otiđosmo u Klek na pićence kod Julija čije doživljaje, ako za njih niste čuli, možete pogledati u ranim jutarnjim ili popodnevnim satima u poznatoj nizanci Miris baruta. Ja kao jedan od njegovih najvjernijih gostiju (a treba mi za veću minutažu u Košarkaškome klubu Metković, kojemu, hvala Bogu, ide dobro i bez mene) jedva čekam lipanj kad Julio počne posluživati toplu i hladnu vareniku doprinoseći pritom blagu jezika slovinskoga.

Zašto? Vjerojatno se ne pitate, ali ću vam isto reći. Vareniku rječnici obično opisuju kao vareno, kuhano mlijeko, a Julio vari dok gosti sami toče pivo i spusti se samo da svari pokoju kavu te usput varnice upadaju u čaše i šalice čineći zvjezdice kao kad navečer bacate oblutke u more po jakoj mjesečini. Jedinstvena ponuda i romantika uz miris baruta pravo su osvježenje u turističkoj ponudi, a kako se izvratak (da ne rečem turski kusur) ne vraća, gosti obično pripreme siću.

Nakon mora se, kako i pristoji, prošetasmo po zavičaju, Vidonjama. Ondje bi se uskoro mogao snimati novi videoisječak za pjesmu Anka Vegetarijanka jer su svi u kukama i šparogama (bolje nego kukama i motikama), a lovci se valjda dobro skrivaju. Da ne bi bilo problema s poskocima, tu je Tereza Baće, a da ne bi bilo frke s Matićima i Vidovićima, tu su im supruge, sestre i majke. Uh, mora li sa svakim stat?, nestrpljivo će Zvone. Što bi bilo tek da je na Mliništu? Dobro smo mi i prošli, iskusno ću. Opeta si u Kleku i u brdima. Ča ne grieš meju svit i ne iškeš ženske?, žalosno će mi mater Bračka. Nijesam toliko žena sreo od dodjele diplome na Filozofskome, na tečnome ću zažapskom da me i ćaćko razumije.

Lagani prijelaz

Smarlaisah (nešto na brzinu učinih i to kako bilo, naučio me toj hutovskoj riječi Brko Bezbrko, tj. glavni urednik Glasa Hutova iz kojega sam naprasno potjeran prije nekoliko godina zbog žalbe na količinu dodijeljenih bajama) uvod, a glagolu ćemo se s početka rečenice još malo kasnije vratiti. Naime, i u ovome sam razdoblju bio poprilično po terenu, svašta sam čitao, a i javili su mi se neki Neretvani iz inozemstva te smo ponovno uboli pođekoji podatak.

Pišem pismo, tinta mi se proli – pisma iz Amerike i Slovenije

Ilko Vuica iz Krnjesavca na privremenome boravku u San Joseu poslao mi je e-poruku u kojoj je navedeno nekoliko obiteljskih predaja, od kojih ću se osvrnuti na nekoliko koje se tiču podrijetla Vuica.

Gospar Ilko navodi kako je po predaji prvi Vuica bio izvjesni Ivan zvani Čović, koji je imao pet sinova. Po toj su predaji trojica od njih sudjelovala u borbama u odori francuske vojske. Dva su poginula u Francuskoj, a trećemu se gubi trag u Njemačkoj negdje tijekom povratka iz Napoleonova pohoda na Rusiju. Četvrti se, pak, sukobio s Francuzima i pobjegao u Zavalu u Popovu. Peti se oženio kćerju Rajič-arambaše. Da se ne spominje peti sin, Ivan bi mogao biti rođen negdje polovicom XVIII. stoljeća (Vuice se u metkovskim maticama spominju od 1740.). No, peti sin se ženi kćerju Rajič-arambaše, jednoga od osloboditelja Metkovića kojega fra Andrija Kačić Miošić zove zmaje od dvi glave, a on je u našemu gradu živio koncem XVII. stoljeća.

To nam je sad zgodna prigoda da pokažemo koliko su predaje nepouzdane, ali i da utvrdimo kako u njima ipak postoji zrnce povijesne istine.

Prvo, to potvrđuje obiteljsku predaju da su Vuice prvo živjeli u samome gradu, a u Glavama i Bajaminama držali stoku. Bilo bi zanimljivo utvrditi jesu li bili nasljednici posjeda Rajič-arambaše ako je on uistinu imao kuću i posjede u Metkoviću jer za posjede svih istaknutijih protuosmanlijskih boraca znamo. Nonkovići imaju kulu, Dragobratovići su se smjestili na Rabi, a dobranjski harambaše u Sankoviće. Drugo, prebirući mletački katastar utvrdih da se Mihajlo ili Mijo Vujičić (a i Vuice su se tako nekoć pisali) 1702. spominje u Dobranjama i Doljanima. Pritom treba spomenuti kako se čitavo današnje područje oko Dubravice (uključujući i Glave i Bajamine) nalazilo na doljansko-dobranjskoj granici jer je Metković tada bio tek „lipo selo“ s kapelanom u Doljanima i župnikom u Gabeli. Dakle, posjede u Glavama i Bajaminama navedeni je Mihajlo ili Mijo dobio kao mletački nadarenik.

Drugi je zanimljiv podatak da je jedan od sinova pobjegao u Zavalu u bijegu od francuskih vojnika. U njemu se i u liku imena Mihajlo (svojstvenomu katolicima u istočnohercegovačko-dubrovačkome području) potvrđuje pretpostavka da su Vuice iz Popova (u predaji i oni spominju Velju Među), a to posredno potvrđuju i predaje o dukatima i blagu uz karavanski put koji je iz Glava i Bajamina vodio prema Bosni i Crnoj Gori, a s karavandžijama su, navodno, veze osim Vuica imali i Veraje.

Naišao je gospar Ilko i na podatak da je neki Vuica 1449. na magarcu odveo dijete na krštenje u Živogošće. Ima li on veze s današnjim metkovskim Vuicama? Teško, ali je zanimljiv podatak. Inače je iz zaostroških matica i mletačkih katastara razvidno da je osobno ime Vuica (umanjenica od Vuk) vrlo često potvrđeno u drugoj polovici XVII. i počekom XVIII. stoljeća.

Nakon što je Metković pripao Makarskoj biskupiji, osobna su se imena Vuk, Vuko i Vuica počela mijenjati u Luka te su postupno izišla iz uporabe. Gosparu Ilki i svodniku Mariju Obradoviću (namjerno sam zamastio ovo O, da se zna kakav je naglasak izvorno bio) velika hvala na trudu i potvrdi pretpostavka.

Drugi mi je upit postavila Tonka Grgič djevojački Sršen iz Ljubljane, koja je u jednome dokumentu pronašla spomen Mihovila Sršena iz Šibenika koji se 1433. spominje u sudskome zapisniku jer navodno nije platio najamninu za lađu Andriji Budčiću, jednomu od majstora koji je radio na šibenskoj katedrali. Kao svjedok se spominje Mlečanin Lovre Pincin koji je, kažu vrela, vidio kako Andrija i Mihovil razgovaraju, ali nije čuo što govore, a Petar Jurić Mihovila nije vidio, ali ga je čuo. Je li nakon što je izrekao rečenicu Andrija moj Mihovil zaplovio prema Blacama, ne zna se, ali mene prezime Pincin neodoljivo podsjeća na Matu Pinca, čije vam značenje nadimka na Pagu neću odgonetnuti.

U svakome slučaju spominju se klesari i Sršeni, pa ako šibenski Sršeni i nemaju veze s neretvanskima, možda barem naslućujemo izvore predaje.

Troja u Gabeli, Troja u Italiji

Treći mi je, ovaj put usmeni, upit došao za Ketinije. Prvi su Ketiniji u drugoj polovici XIX. stoljeća pristigli iz Južnoga Tirola, dijela Italije koji je pripadao Habsburgovcima. Zahvaljujući prijatelju Žarku Dugandžiću, čiji je doktorski rad Stanovništvo Općine Metković 1850. – 1918. od iznimne važnosti za naš kraj, utvrdih kako im je izvorno prezime bilo Chietini te se dovodi u vezu s imenom gradića i pokrajine Chieti nedaleko od Pescare i Molizea. Navodno je nazvan po Ahilejevoj majci, nimfi Tetidi. Ne mogu Metkovci bez Troje, bili u zavičaju (Gabela nije daleko), bili u prazavičaju (Ahilej je glavni lik Ilijade, Ilijada se odvija pod Trojom, sveti Ilija je metkovski zaštitnik, a i kad su upitali bakicu iz Gabele je li ondje bio Ilij, ona je potvrdila rekavši da ondje žive i Ilija Pavlović, Ilija Šutalo, Ilija Sušac…).

Ispravak netočnoga navoda – Milan, Bezer, Marlais

Sad još tri podatka koja su mi došla pod ruku. Prvo, radeći na članku o osobnim imenima u stolačkome kraju, utvrdih vjerojatno točno podrijetlo metkovskih Milana, dakle predaka našega gradonačelnika. Prvi su Milani zapisani u metkovskim maticama pod nadimkom Deronja, a u Bjelovićima se kod Stoca 1701. spominje Mihajlo Deranić.

Drugo, listajući časopis Staševica, koji je uređivao dragi fra Vinko Prlić, negdašnji župni vikar u Župi svetoga Ilije (1967. – 1973.), naiđoh u rječniku Vice Rončevića Lekića na riječ bezerina ‘maska’, koja bi mogla objasniti značenje prezimena Bezer.

Treće, već se godinama akademik Nenad Vekarić i ja mučimo s pelješkim prezimenom Marlais, isprva zapisanom kao Mrlais. Marlaisi sami drže da su podrijetlom Francuzi, no obojica imasmo svoje sumnje. Čineći nešto posve deseto, naletjeh na turcizam smarlama ‘roba koja se izrađuje po narudžbi’, a hutovski ste glagol (s)marlaisati pročitali na početku ovoga članka. Marlaisi su, dakle, trgovci robom po narudžbi. Smarlaišu li štogod pritom, valja pitate njihove kupce.

Gdje je nestao čovjek?

Kako smo veći dio članka posvetili Vuicama, red je da s njihovim bližnjima završimo. Svako malo od Jurice Popovića, s kojim se rado susrećem i gore i dolje jer obojica s ponosom ističemo odakle smo i naglašavamo gradskost Metkovića (otud umjetnici svih vrsta u gradu niču), koju smatramo velikom prednošću, dobijem poveznicu na neki spot ili zamisao. U posljednjoj e-poruci bijaše njegova slika s konjem transvestitom. Naime, konj se odjenuo u zebru. Rekoh Jurici da je sad gotov jer će ga opsjesti pitanjima povezanim s rodnom ideologijom. Ljudi će se pitati, naime, je li riječ o konju koji se osjeća kao zebra ili mu je zebrastost nametnuta odgojem.

Pitanje je, pak, koje muči i mene i Juricu gdje je nestao Jozo Brečić. Naime, Klepetan se s proljećem vratio Malenoj, a Jozu Brečića već dugo nitko nije vidio. Davore? Meto?

OGLAS