Bliskoistočna kriza i urbana džungla
Bliskoistočna kriza nikako da završi, pa svako malo doletim dolje. U posljednjoj turi starim kolima i sa starim suputnikom uputih se u jedno od mjestašaca. Trebali smo iznijeti učinjeno. Suputnik mi se unervozio što načelnika nema, pa je počeo mahati desnicom kao Zlatko Saračević ljevicom: vidiš da će ruka poletjeti, ali ne znaš gdje će sletjeti, a umjesto lopte u ruci papiri. Načelniku netko dojavi, pa se ipak pojavi. Uze radne materijale, a ja bijah sretan jer je čitao, dakle očito činimo nešto dobro. No, suputnik nije dijelio moje oduševljenje (a oku mi nije promaklo da je sjedio na fotelji, a načelnik na rubu stola). „Ma bolan slušaj“, zavika da se sve zatreslo, pa načelnik brže-bolje odloži papire i u stavu mirno odsluša nastavak predavanja. Nakon nekoliko sati uputismo se u Čavaš i Orašje te u potonjemu mjestancu iznad kuća proviri medvjeđa glava. Kolegica se, koja nam se u drugoj polovici puta pridružila, ustravi, a ja ni ne trepnuh. „Aj pogledaj gori“, rekoh suputniku. Kulturni trudbenik mrko pogleda jadnoga medu i prijeteći ispruži desnicu prema medi koji pobježe kao da su ga izbole pčele. „Pa kažu da postoji kriza autoriteta“, suputnici ću. „Šta bi bilo da ima brkove?“, upućeno će nova kolegica.
Tijekom povratka s puta razmišljah o tome kako se Metković i nakon što je ostao bez predstavnika u vrhu izvršne vlasti, nešto pita. Vidi se to po primjeru obrazovne reforme. Naime, s obzirom na to da se vodi rasprava o tome treba li nam uopće informatika (spominjem se svojih sati informatike iz pradoba kad su nam govorili da zamislimo da imamo računalo, a ja nisam imao ni videouređaj) jer samo učenike otuđuje, padoše mi napamet dvije proturječne misli. Prva je misao mojega kolege pred mirovinu koji je rekao da su jezikoslovci još 1989. u Mannheimu zaključili da su računala beskorisna, a druga je i meni simpatičnija misao jednoga metkovskog športskog velikodostojnika, koju sam čuo od neimenovanoga visokog izvora u Caffe baru Urban-Jungle (Meto, za ovo si mi dužan kavu, a Juliju iduće ljeto srediti razglas za glazbena događanja.), kako mu je otac govorio da je pješačio kilometrima do škole i još više do zubara. Velikodostojnik mu je tada uzvratio: „A šta bi ja trebo? Mjesto kaiša nosit konop ko i ti prije 50 godina da mi ne panu gaće?“ Primjer je logičan, pa bi se i onaj tko ga je iznio proveo kao njegov sumislenik prije nekoliko stoljeća kad je raspravu o brojenju konjskih zuba htio okončati širenjem konjskih žvala. Umjesto očekivane nagrade bezobraznik je, naime, dobio 50 udaraca bičem. Srećom, malo smo napredovali, pa bi umjesto stvarnoga bičevanja danas bio verbalno kamenovan i vjerojatno zaradio kakvu anonimnu kaznenu prijavu onoga koji bi računalo zamijenio kamenom ili srpom. Eto, na to nam se svode sve reforme.
Gnječi s Pasičine i Rujnice do zlatne doline
Eh sad ne znam hoće li mi novi urednik biti zadovoljan što sam odlutao, no nije li logično da kad se putuje zavojitom cestom, i tekst bude zavojit? Uostalom, poučak je slušao jedan nositelj prezimena koje ide u obradbu, a čije sam tragove pronašao još tijekom prošloga puta u Popovo, a utvrdio ovom prigodom. Naime, naletjesmo tada moj suputnik i ja na predio Gnječina na Trebinji. Ako smo prezime Sršen i njihov odvjetak Mađor (a ovom prigodom napominjem Nataši Jakić da bračni par Mađor iz Metkovića nisam zaboravio, nego sam ih namjerno preskočio jer im se prijatelj Marin još nije bio vratio s Brača, a sve ih mogu samo skupa spomenuti jer se prijatelji, koliko god o tome trubio Jasmin Stavros, ne rastaju) nazvali područnim zato što se, iako je pravo neretvansko, prezime Sršen prostire i na širemu području, Gnječi su definitivno neretvanski endemi jer su više od 250 godina obitavali samo u Neretvanskoj krajini. S endemskim je prezimenima uvijek problematično jer je o njima teško pisati. Malo je podataka i svi se odnose uvijek na ista mjesta. Dosadašnja su istraživanja kao izvorište svih Gnječa spominjala Pasičinu. U njoj se 1693. spominje duži lik prezimena Gnječević. Vjerojatno su ondje nositelji toga prezimena prispjeli tijekom velikoga zbjega iz ljubuškoga kraja i Brotnja koncem XVII. stoljeća. Dio je Gnječa ostao u Pasičini (ondje je 1725. živjela deveteročlana obitelj Ivana Gnječevića koja je 1733. dobila još jednoga člana), a već se 1703. Gnječi, jamačno kao doseljenici iz Pasičine, spominju na području bagalovićke župe, najvjerojatnije u Podastinama na Maloj Rujnici (ondje postoji i toponim Gnječev dolac). Malo pritom zbunjuje činjenica da se u župnome popisu iz 1744. ne spominju ni u Desnama ni na Rujnici. Tek se 1802. spominju dvije obitelji Gnječa (domaćini su bili Jure i Stipan) s 11 članova na području bagalovićke župe. Nešto malo poslije (1806.) u Pasičini su živjele obitelji tri obitelji Gnječ (čiji su domaćini bili dvojica Ivana i jedan Mate) s 22 člana. Osim u samome selu Pasičina dio je Gnječa stanovao i u Crnoći koja je nekoć pripadala župi Plina. Iz Pasičine se dio Gnječa preselio i u Trnovo (nekoć posebno naselje, a danas opuzensku četvrt) u drugoj polovici XIX. stoljeća, a u sam se Opuzen u istome razdoblju doselio i dio Gnječa iz Krvavca. U Metković su se Gnječi počeli doseljavati između dva svjetska rata.
Sad dolazi onaj dio zbog kojega mi je Davor Gnječ uputio rečenicu koja bi se mogla nazvati objavom hibridnoga rata: „Pazi šta pišeš o nama!“ Naime, na Trebinji sam u Popovu otkrio mogući trag Gnječa u toponimu Gnječina. Iako se obično tvrdi da nije bilo previše seoba s jedne na drugu obalu Neretve, na posljednji put spomenutome primjeru Talajića i sad Gnječa, vidimo da to ipak nije pravilo. Prezime se, pak, dovodi u vezu s imenicom gnječak ‘dobro ugojeno dijete’, a odgovara li izvođenje stvarnomu stanju, razaberite na temelju prvoga Gnječa kojega ugledate.
Gdje je danas tko od Gnječa i čime se bavi?
Godine 1948. gotovo su svi Gnječi živjeli u Neretvanskoj krajini (174 od 191; tj. 91,10 %), od čega 82 u Krvavcu, 53 u Pasičini, 27 u Opuzenu, 6 u Metković, 4 u Kuli Norinskoj te po 1 u Pločama i Podgradini. Izvan Neretvanske krajine bilo ih je 8 u Zagrebu te po 3 u Marjancima (Donji Miholjac), Podvinju (Slavonski Brod) i Zdencu (Ogulin). Godine 2001. udio je Gnječa izvan Neretvanske krajine nešto porastao (u Neretvanskoj krajini živjelo je 214 od 274 Gnječa, tj. 78,10 %, 13 % manje nego 1948.), a i unutar Neretvanske krajine Gnječi su se preraspodijelili. I dalje ih je najviše u Staševici (83) i Krvavcu 71 (51 u Krvavcu I, a 20 je prešlo Neretvu), ali im se broj povećao u Metkoviću (na 35), Pločama (na 9) i Kuli Norinskoj (na 4), a pojavili su se i u Kleku (2). Otkad je Opuzen prestao biti općinskim središtem, iz njega su se i Gnječi počeli raseljavati (bilo ih je 2001. tek 10, gotovo trostruko manje nego 1948.). Gnječa je izvan Neretvanske krajine ponajviše bilo u ostatku Dalmacije (u Splitu 16, Dubrovniku 11, Makarskoj 5, Gradcu 4, Kaštel-Kambelovcu i Kninu po 3, u Podgori 2 i Zadru 1), a na sjeveru na zagrebačkome području (6 u Zagrebu, 5 u Samoboru i 2 u Velikoj Gorici). Još ih je 2 živjelo u Đurđevcu.
S gledišta suvremenosti razvidno nam je da je Gnječima iz Krvavca suđen javni život, poglavito ako se zovu Stjepan. Tako je Stjepan Gnječ bio kandidatom za hrvatskoga predsjednika, a don Stjepan Gnječ (1936. – 2013.) dugo je vodio hrvatsku katoličku misiju u Geelongu u Australiji objavivši više knjiga. Da ni Gnječi u Pasičini ne zaostaju, pokazuje slučaj fra Ante Gnječa (1876. – 1942.), koji je u Hrvatima veoma nesklonoj Kraljevini Jugoslaviji isposlovao sredstva za probijanje tunela od Jezera u more dovevši 3. srpnja 1930. članove Vodene zadruge Jezero pred samoga kralja Aleksandra. Da je među Gnječima oduvijek plamtio duh poslovnjačke poduzetnosti, pokazuje podatak da ih se ne navodi u mletačkim katastrima iako su tada jamačno dobili zemljišta u Jezeru, ali plaćati porez Mlečanima bilo bi poput plaćanja najamnine u vlastitu poslovnome prostoru. Profesorica Nada Gnječ (možda i stoga što mi je s ćaćom generacija) pokazala se kao odlična poznavateljica psiholoških profila. Naime, jedna je od rijetkih mojih „nadređenih“ koja je prepoznala koliko mi je teško sjediti, pa sam dobar dio školskih sati u višim razredima proveo u prirodi uređujući gimnazijski perivoj s još dva kulaka Dariom Vekićem i Srećkom Ćelićem. „Samo dokon čovjek svašta sniva“, poslije mi je dobacilo preutjelovljenje Maloga princa na Braču. Ocjene nikad nisu patile, a zrak je uvijek bistrio um.
A sad Krešići…
Iako većina Krešiće ne vidi kao stare Metkovce, napominjem da se u Metkoviću spominju od 1757. te da od njih potječu Sprčići i Šprlje, no o tome ćemo, kad već drugi put oživljujem formu romana u nastavcima, idući put…
Kad je trica lišina, a šestica karika…
Svaka je povijesna faca imala nerazdvojna druga: Aleksandar Makedonski zvani Saša Veliki imao je Bukefala, don Quijote Rocinantea, Ahilej Balija i Ksanta, a pisac ovih redaka Golfa 3. Nakon dvanaest godina došlo je vrijeme za rastanak od limenoga ljubimca koji je pretkraj života pio više vode nego goriva (u što se uvjerio Zoka Erjauc koji ga je otpratio na posljednje putovanje), što Vidovići (a i ostali Zažapci) nikad nisu razumjeli (bevanda da, ali voda jok). Da će navikavanje na novo čudo tehnike potrajati, pokazalo se nakon što ga dovedoh u metropola. Privezah ga negdje kod stana, a svjetla nikako da se ugaze. Obilazim kola, upalim ih ponovno i učinim đir. Upirah u čudo botuna za koje nisam imao pojma da u vozilu postoje. Šetah se i češkah u neznanju pola sata, mislih se, mislih poput Baltazara dok susjedi jamačno govorahu: „Eno ga, opet mu je južina, manta.“ I na koncu mi se upali lampica (ipak mi je ćaća završio Rudarsko-naftno-geološki fakultet iako je kacigu zagubio) te shvatih da nisam dobro zatvorio prtljažnik i da zato svijetle retrovizori srid đardina. Pametnija su ova kola od mene. Nije ni čudo kad sam prirodna plavuša.
