Iz tiska je izašla nova knjiga Darka Utovca pod naslovom Neretva i njezini ljudi u izdanju Ogranka Matice hrvatske Opuzen. Recenziju je napisao Domagoj Vidović, a evo što on piše:

Ne tako davno jednomu su velikom hrvatskom piscu, meštru povijesnih romana, dodijelili titulu dvorskoga pisca. Budući da mi je ovo već treća ocjena knjige Darka Utovca, a uz ocjene sam gotovo sva njegova štiva pročitao kao lektor, zamjenik urednika, urednik ili svojevrstan savjetnik, i meni se smiješi taj naslov na dvoru kneza od pera slivanjskoga poluotoka. Koliko god gore spomenuta titula s gledišta nekih naših stavotvoritelja bila neomiljena, mnogo mi je draža od toga da se moja zauzetost u pogledu objave Utovčevih knjiga vrednuje kao klasičan sukob interesa.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

Šalu nazbilj ili nastranu, uistinu se mogu pohvaliti kako sam jedan od najboljih poznavatelja opusa (a tri knjige i sad već dvadesetak objavljenih radova opus već jesu, koliko god drugi šutjeli o tome) i stila jednoga od plodnijih suvremenih neretvanskih publicista što vam se predstavlja još jednim djelom. Jedino što ga molim jest da me liši časti ocjenjivača ako ikad bude objavljivao zbirku pjesama!

Intermezzo

Kao osoba s pristojnom književnom naobrazbom, prije nego što krenem s članjenjem posljednjega Utovčeva djela, moram se osvrnuti na jednu značajku tvorčeva pismenoga i usmenoga stila – svojevrsnu bipolarnost. Naime, u svojim radovima Utovac često poseže za petrarkističkim toposom skromnosti i nemoći, pa tako, kao pravi uzdiša (kako bi približno glasila hrvatska istovrijednica za međunarodnicu petrarkist), ističe kako nije znanstvenik, kako nije dovoljno stručan, a onda poprilično otvoreno i bez očekivane uzdisajne (da ne rečem petrarkističke) ograde ocjenjuje, primjerice, književni rad. Tako za jednoga prilično poznatoga i nagrađivanoga književnika tvrdi da „u svome književnom radu nije bez talenta“, a za drugoga manje poznatoga kako je pisao „i prozu na tragu Kamova, iako nema njegovu snagu i onu naturalističku ljepotu stila“. Koji vam je Utovac draži, ljubovnik sramežljiv ili samopouzdani britki kritičar, odaberite sami, a meni neka oprosti što nisam mogao odoljeti da ga na navedenu stilsku odrednicu ne uputim. Nomen est omen, a ipak sam Vidović.

Od Slivna i Slivanjaca, preko Neretve i Neretvana do uhođenja perjanica hrvatskoga jezikoslovlja – mali vodič kroz sadržaj

U novoj knjizi, koja nosi naslov Neretva i njezini ljudi, Utovac je prikupio dvadesetak radova (ne)objavljenih u Hrvatskome neretvanskom zborniku, Stolačkome kulturnom proljeću i Hrvatskome slovu te zbornicima s Neretvanskoga književnog, znanstvenog i kulturnog susreta. Izborom tema (arheološki nalazi u Slivnu, neretvanski motivi u filateliji NDH, slivanjske žrtve rata i poraća, uloga Neretvana u hrvatskoj političkoj emigraciji te suvremeno pravaštvo u Neretvanskoj krajini) i uglednika čijim se životom i djelom bavi Utovac pokazuje kako je prigrlio ideju Neretve koja se, po namisli Stjepana Šešelja, prostire od Gruda do Ravnoga te od Pelješca do Mostara i Konjica te čak prelazi u Molize jer osim rođenih Neretvana (Petra Tutavca Bilića, Vicka Bjeliša, Ante Utovca, Gorana Babića, Josipa Stipančića, fra Stanka Petrova i Ljube Vlačića), njihovih potomaka (Ante Tutavca) i doseljenika koji su svojim djelovanjem zadužili Neretvansku krajinu (don Petar Kaer i fra Vlade Bilobrk) ovom knjigom obuhvaća i djelovanje Pelješčana (Krste Spalatina i Nikole Zvonimira Bjelovučića) i Stočana (Asafa Durakovića).

U središtu su Utovčeva zanimanja, dakako, kao lokal-patriotu ponajviše Slivno i Slivanjci, pa se unutar ovih korica našlo čak pet štiva o svestranome kulturnom trudbeniku Petru Tutavcu Biliću, o kojemu je 2019. objavio zasebnu monografiju, a Tutavčevu je sinu Anti/Antoniju, nogometašu, pjesniku i kazališnomu glumcu, posvetio nekrolog. Bavio se i slivanjskim žrtvama Drugoga svjetskog rata i poraća općenito i na primjeru Vicka Bjeliša i Ante Utovca (tim je člancima tematski srodan i članak o Opuzencu Josipu Stipančiću) rišući time i vlastiti autorski portret, a arheološke su tematike radovi o gomilama u Utovčevu Selu i o don Petru Kaeru, čiji su članci i nalazi, iako je u Slivnu djelovao samo godinu dana, nezaobilazni u proučavanju neretvanske kulturne baštine.

Iz slivanjskih se, pak, portreta izdvaja onaj Gorana Babića za koji držim da bi mogao biti višestruko koristan i poučan. Naime, danas se Gorana Babića s desna najčešće prešućuje. Tek ga tu i tamo podbodu žrtve iz razdoblja tijekom kojega je vedrio i oblačio. To Utovac dobro oslikava činjenicom „da je svojim oštrim napadima iz pozicije čuvara poretka ipak utjecao na živote i sudbine onih koji su se našli na meti njegova pera“. S lijeva se Babića obično prikazuje kao žrtvu potpuno izostavljajući spomenutu poziciju moći kojom se obilato služio te činjenicu da je Babićev egzil bio dragovoljan. Babić, naime, s pedigreom kakav gradi i kakav mu grade određeni krugovi, u Hrvatskoj ne da danas ne bi bio žrtvom, on bi, poput sličnih „izgnanika“, bio nagrađen kakvim sjevernojadranskim otokom i naslovom ćudoredne uspravnice (da ne rečem moralne vertikale) te ovjenčan laureatskim vijencem. Sve nam je to razvidno iz mnogobrojnih suvremenih primjera. Utovčev bi članak, dakle, morao biti vrlo zanimljiv za svojevrsnu sveobuhvatnu književnu psihoanalizu Gorana Babića jer je njegov autor, iako potpuni Babićev ideološki protunožac, iznio širi obiteljski i društveni kontekst koji je mogao utjecati na duševnu izgradnju toga slivanjskog književnika. Nažalost, dva se pola hrvatskoga društva toliko ne čitaju da je teško povjerovati kako će itko s lijeva pročitati (a kamoli raščlaniti) Utovčevo štivo, a s desna će se, po dobroj staroj navadi patnika od štokholmskoga sindroma, nastaviti muk.

Pravu je književnu pikanteriju, u kojoj otkriva i vlastite književne afinitete, Utovac izvukao u članku o kritici romana Ognjišta Mile Budaka koju je u Makarskoj bogoslovnoj novoj reviji 1938. napisao Metkovac fra Stanko Petrov, a na koju mu je 1939. Budak odgovorio.

U žarištu se Utovčeva zanimanja našao i neretvanski paroh Ljubo Vlačić, točnije njegova rasprava s neobičnim svatom hrvatske publicistike Nikolom Zvonimirom Bjelovučićem. Potonji je, naime, od pravaša koji je sanjao Hrvatsku do Bara postao integralnim Jugoslavenom koji je i pelješke crkve s ulomcima hrvatskoga pletera i s latinskim natpisima na pročeljima i u unutrašnjosti proglašivao pravoslavnima, pa se kao haesesovac vratio na hrvatske pozicije, zatim se kandidirao na listi radikala, pa koketirao s ustaškim pokretom te na koncu ugošćivao Mošu Pijadu. Iz rasprave se Vlačića i Bjelovučića potvrđuje da se malo ili ništa ne mijenja u pogledu velikosrpskih posezanja za hrvatskim krajevima jer se srpska historiografija oduvijek više bavi prikazanjima nego građom, pa su po Vlačićevu mišljenju Srbi osnovali, između ostaloga, i Naronu, a nedavno pročitah kako je u pokušaju prisvajanja dubrovačke književnosti jedan od prvih Bunjevaca koji se nije smatrao Hrvatom – Ivan Ivanić – naveo kako „su Hrvati za sebe reklamirali dubrovačka književnika, Kačića i Miošića“ (da je živ, vjerojatno bi sjedio na počasnome mjestu u subotičkoj gradskoj skupštini). Sa znanstvenoga gledišta važno je napomenuti kako se srednjovjekovne Neretvane u srpsko narodno biće neuspješno nastojalo uklopiti historiografski i lingvistički. Međutim, iako je Neretvanska krajina uistinu kratkotrajno u nekoliko navrata (znatno kraće nego što je, primjerice, Beograd bio pod bugarskom ili osmanlijskom vlašću, a danas nitko Beograđane ne zove ni Bugarima ni Turcima) bila pod srpskom vlašću te iako su pojedini srednjovjekovni kroničari (poput Konstantina Porfirogeneta) njezine stanovnike uistinu nazivali Srbima, neretvanska je višestoljetna naslonjenost na ostale hrvatske zemlje i neraskidivi vojni savez od Trpimirovića preko Arpadovića do protuosmanlijskih pohoda te odabir zapadnoga kršćanstva nakon kasnoga pokrštavanja i Crkvenoga raskola učinio Neretvane jednom od najpostojanijih grana hrvatstva. Usto, povijesni su Neretvani i jezično nedvojbeno Hrvati jer su upravo oni nastanili otoke Brač, Hvar, Korčulu i Mljet, a naknadno i Lastovo i Vis. Svi su ti otoci, osim Mljeta, čakavski, a na Mljetu je dijalektolog i onomastičar Petar Šimunović pronašao brojne tragove čakavskoga supstrata (u toponimiji, pak, Makarskoga primorja osobno sam pronašao toponime Mejaši, Vela meja i Japjanica koji prisnažuju pretpostavku da se čakavica mogla prostirati barem do Neretve). Kako čakavsko narječje, koliko mi je poznato, nije narječjem srpskoga jezika, svaka je rasprava o srpstvu srednjovjekovnih Neretvana izlišna. Navodnu srednjovjekovnu i ranonovovjekovnu pravoslavnu prisutnost, koju Ljubo Vlačić i Nikodim Milaš „dokazuju“ nepostojećim pravoslavnim crkvama u Makarskoj te samostanima u Zaostrogu i Živogošću (od kojih su neke datirali u predraskolne godine), opovrgavaju biskupska izvješća koja prve pravoslavce na području Makarske biskupije (a makarski je biskup tad upravljao i Duvanjskom biskupijom) spominju tek za vrijeme biskupa Marijana Lišnjića, u drugoj polovici XVII. stoljeća. Da duh Ljube Vlačića i Nikodima Milaša i dalje živi, pokazuje podatak da se i danas na e-stranicama Eparhije dalmatinske navodi pravoslavni manastir svete Venerande na Hvaru kao posredni dokaz srpstva toga otoka iako nije riječ ni o kakvu manastiru, nego tek o manjoj pravoslavnoj bogomolji koja je za duhovnu okrepu služila grčkim vojnicima u mletačkoj službi.

Autorovo starčevićansko političko opredjeljenje najizrazitije je u nekrologu Asafu Durakoviću, kojim se proteže želja da se prevladaju trvenja nekoć neodijeljenoga katoličkog i islamskog hrvatskog narodnog bića, te u članku o pravaštvu u Neretvanskoj krajini u razdoblju od njezine obnove 25. veljače 1990. do njezina osipanja 1995.

Za kraj sam namjerno ostavio šlag, dva štiva u kojima se Darko Utovac iskazao kao istinski znanstvenik. U prvome tekstu Utovac forenzički besprijekorno raskrinkava pokušaj da se metkovskoga župnika 1939. – 1944. fra Vladu Bilobrka učini ratnim zločincem na temelju iskaza lažnih svjedoka punih činjeničnih pogrešaka, što potvrđuje opće mnijenje da se bivši režim nije pretjerano trudio činjenično potkrijepiti progon nepoćudnika (pojedini svjedoci tako nisu bili svjesni toga da se Metković ne nalazi u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji). Potpuni je znanstveni postupak Utovac primijenio u štivu o velikome hrvatskom jezikoslovcu Krsti Spalatinu, čemu sam osobno bio svjedokom. Krenuo je od pretpostavke da je Krsto Spalatin mogao biti suradnikom jugoslavenskih sigurnosnih služba, ali je uvidom u opširne dosjee zaključio ne samo da nije obavljao taj nečastan posao, nego da je bio predmetom triju operativnih akcija Službe državne sigurnosti za potrebe kojih ga je nadziralo čak 13 suradnika, među kojima i njegov kolega jezikoslovac i kasniji visoko pozicionirani hrvatski političar.

Na koncu konaca

Pred vama je treća i tematski najrazvedenija knjiga Darka Utovca u kojoj će, ovisno o vlastitim čitateljskim interesima, svoja čitateljska očekivanja ispuniti ljubitelji zavičajne povijesti, tema povezanih s Drugim svjetskim ratom, hrvatskom političkom emigracijom, pravaštvom i filatelijom, ali i šira čitateljska publika izvan Neretvanske krajine jer su njezini naslovni likovi svojevoljni književni izgnanici, važni hrvatski jezikoslovci i vječiti hrvatsko-srpski prijepori. Pronaći će se u njoj i povijesnih pikanterija koje bi, da ih se netko dohvati, mogle imati odjeka i u našemu vremenu, a učinjen je i znatan odmak u grafičkome smislu jer je klasičnu naslovnicu zamijenila provokativna.

Zaključno, prethodnim se dvjema knjigama Darko Utovac izgradio kao pouzdan kroničar i poznavatelj raznolike građe iz zavičajne i suvremene hrvatske povijesti, a ovom se u pojedinim odsječcima iskazao, ponajprije u radu o Krsti Spalatinu, i kao znanstvenik jer se služio znanstvenom metodologijom – krenuo je od jedne pretpostavke, ali je zbog spoznaja do kojih je došao temeljitim istraživanjem njegov zaključak bio posve suprotan toj pretpostavci. Stoga vam na koncu postavljam pitanje: Koliko poznajete povjesničara ili sociologa koji su nakon 1945. pritisnuti činjenicama promijenili početna stajališta?

OGLAS