Ja Jesam pastir, onaj lijepi!
Dok sam čitao ove riječi na pamet mi je pala ova misao: gledajući sebe i (ostale su-kršćane) rekao bih da danas živimo najčešće kao da za nas Gospodin nije pastir onaj lijepi, nego kao da je to bio! Kao da je biti kršćanin nekad bilo super, mrak, zabavno, ludnica, brija, ludilo brale i sl. ali se to “s vremenom istrošilo” i sol je obljutavila, a Kristova ljepota “ostarila”, dobila bore i izgubila sjaj! Upravo zato mi se čini i dalje vrlo aktualnim ovo Evanđelje. On je lijep i danas! Lijep, znači privlačan, atraktivan, kao ono za čime se pogledi sami okreću i pokreću. Kao kad prođe neka zgodna djevojka, a ti pričaš sa subratom, a glava ti se okrene, pa ti on kaže: “Jel ti mene uopće slušaš? Šta se okrećeš za tim…?!” E tako nešto (samo još fascinantnije) jest susresti Krista, a susresti Njega ne znači samo stati pred Njega kao da se radi o susretu dviju kipova u muzeju, nego kad čuješ što je učinio za tebe! Dao ti je svoj život! Platio tvoj grijeh! I to svojevoljno, jer mu je stalo do ovaca! Mi možda nismo “lijepi” kao On, ali to ni ne moramo biti. Dovoljno je biti dovoljno transparentan, proziran da se i kroz nas može vidjeti ljepotu, ne našu, nego Gospodinovu! Jer svijet koji Boga ne pozna, kada vidi našu mlakost neće reći: “Jooj, vidi jadnih kršćana, imaju tako dobrog Učitelja, ali evo danas su nešto pospani ili umorni!” Reći će: “Mlohavi oni, mlohav je i njihov Bog!”
Druga zanimljiva stvar jest tko zapravo govori ove riječi. Veli naime da on nije kao plaćenik koji kad vidi vuka bježi, jer za to naravno nije plaćen, a vuk dolazi, grabi i raspršuje! Samim ovim već govori tko je On, jer da je subjekt koji govori još jedan u nizu plaćenika bio bi u stanju reći samo da dolazi vuk, jer tada je pobjegao, ali ne i pastir koji ostaje čak i kada vuk dolazi, i gleda i vidi što se događa, vidi kako ih grabi i kako se raspršuju, a On i dalje ostaje. Ostaje uz stado!
