“Općepoznata činjenica je da ruku pod ruku uz delicije pod 45° i ljetne vrućine ide i dobra kapljica – time mislimo na vodu! Nemojte zaboraviti na hidrataciju”, “Dragi turisti, ako se ne možete suzdržati: ostavite svoje ime, prezime i adresu, u slučaju nužde nazovite 112 i neka dupini budu s vama”, “Dragi turisti, rekli smo vam. Guglajte ‘bura’. Nije šala”…
To su neki od “tvitova” koje je ovog ljeta objavio HGSS na svoj prepoznatljiv način – da kroz šaljivi tekst progovori o ozbiljnim stvarima. Iza tih objava stoji mala, ali uigrana ekipa Komisije za informiranje i analitiku, piše Slobodna Dalmacija.
– Tu je pet-šest ljudi. Svi zajedno kreiramo objave. Kada smo dobili nagradu za Komunikatora godine, u objašnjenju je pisalo da smo rijetki koji su o ozbiljnim temama počeli govoriti na šaljiv način. To je točno, kroz šalu, suptilno nastojimo educirati, dati ljudima korisne informacije koga pozvati u slučaju nesreće, kako se pripremiti za odlazak u prirodu… Ljudi će bolje shvatiti kada im kažemo da se “trebaju zabundati jer je na Sljemenu hladno” umjesto da im kažemo “obucite se primjereno vremenskim uvjetima na cesti” – govori nam Jadran Kapović iz Opuzena, pročelnik spomenute komisije i član Stanice Dubrovnik, “skidajući sa sebe” autorstvo popularnih “tvitova”.
Njegov resor funkcionira kao svojevrsna PR služba, zadužena za odnose s medijima, analitiku i još puno toga. Uz taj angažman, koji traži gotovo svakodnevna putovanja diljem Hrvatske i šire, Jadran je i aktivni gorski spašavatelj koji svoj poziv živi 24 sata dnevno.
– U HGSS-u sam od 2011., a ispit za spašavatelja položio sam 2016. godine. Prije sam radio sve i svašta, vodio i grafički studio, a kako je moj angažman u HGSS-u u jednom trenutku prešao granice volonterstva, napustio sam tadašnji posao i posvetio se službi u kojoj sam se najviše našao. Dovoljno je dinamično za moju prirodu, puno se putuje, puno je interakcije s drugima, dovoljno prilike za napredovanjem i usavršavanjem, a kao satisfakcija znaš da si nekome pomogao. Imam radno vrijeme, ali za važne stvari radi se u bilo koje doba dana i noći. Rijetko kad imam slobodan telefon, pa me uho zna boljeti od telefoniranja – kazuje nam Kapović dok ga svako malo prekida zvonjava mobitela.
Na poziv u akciju skače ko iz topa.
– Kad je akcija spašavanja, spreman sam odmah jer mi je oprema uvijek u autu, treba bi nekoliko minuta da krenem s autom. U akciju ne idem bez ruksaka s odjećom, GPS-om, tri litre vode, kartama, lampom i drugim ruksakom s tehničkom opremom.
Obavezno i čokoladicama i komadom pancete jer ne znam hoću li se vratiti kući tu noć ili tek za nekoliko dana – veli i s neskrivenim ponosom govori o supruzi koja drži četiri kantuna kuće, djeci, devetogodišnjoj Ruži i osmogodišnjem Niki, svojoj obitelji koja trpi Jadranova izbivanja s puno razumijevanja.
– Bez njihove podrške ne bi se moglo. Moja djeca od rođenja su s nama u planinama, u prirodi i sve im je to poznato. Volio bih da im je HGSS uzor, a ne neki krivi primjeri, da su im uzor ljudske vrline, a ne nešto materijalno, statusno i površno – kaže.
Kolege spašavatelje Jadran također smatra svojom obitelji. Kako je spašavanje timska “aktivnost”, naučili su funkcionirati timski, bez isticanja pojedinaca.
– Kod nas nema mjesta individualizmu. Sve se mora dijeliti, oprema, hrana, znanja i vještine. Nema “ja”, samo “mi”. Ego kod nas nema nikakvu prođu makar taj netko bio najiskusniji na svijetu. Spašavanje funkcionira kao fini stroj u kojem smo mi mali kotačići. Ako jedan zakaže, sve pada u vodu – naglašava Jadran, koji je protekle godine, poput ostalih kolega, uložio jako puno vremena u brojne obuke, zimske, ljetne, speleološke, stijenske…
Kaže da mu je najdraže kada uči od iskusnijih, starijih kolega koji su u GSS-u više od pola stoljeća, a njihov entuzijazam ne prestaje.
– U HGSS-u je najveći neprijatelj vrijeme, koje teče bez obzira što mi radili. Uvijek je borba s njim, neizvjesnost hoće li neka situacija završiti sretno ili ne. Najteže je kada uložite sav trud, napor, tehniku i znanje, a ne uspijete nekoga spasiti. Jako je bolno izvući tijelo momka od šesnaest godina iz jezera. Ipak, u tom trenutku treba naći zadovoljstvo da ste obitelji osigurali da voljenu osobu dostojanstveno sahrani. Osobno mi je teško i kada ne mogu ići u akciju spašavanja, kad znaš da su tvoji na terenu, da im treba pomoć, a ti ne možeš biti tamo – govori ovaj spašavatelj, ne krijući da njegov poziv ostavlja traga na psihi.
– Svi mi smo blago oštećeni jer se nagledamo svega. Ne volimo kada nas nazivaju herojima jer to nismo. Kao i svi, imamo navale emocija, tuge, sreće, plača. Nakon svake akcije provodimo analize kako bismo ubuduće izbjegli neke pogreške i propuste, kako bismo bili učinkovitiji. Iza teških akcija treba nam terapija, a nemamo službenog psihologa, nego smo rame za plakanje jedni drugima. Nekoliko dana nakon teške akcije znamo biti potpuno prazni, onda se nalazimo, družimo, razgovaramo. Sami sebi smo terapeuti i to se pokazao kao dobar sistem – kazuje Jadran, otkrivajući kako se nekad zna dogoditi da se i spašavatelji spašavaju, no tada nije riječ o nepromišljenim odlascima u prirodu, nego, primjerice, o objektivnim okolnostima, poput promjene vremenskih uvjeta, odronjavanja stijena u akcijama…
– Kroz školovanje se učimo funkcionirati u svim uvjetima, i zimi i ljeti, a mjesto i vrijeme ne biramo. Evo i sad smo bili spremni skočiti u pomoć Poljacima u spašavanju dvaju speleologa. Novinari nas uvijek pitaju za turiste u japankama. Nesreće se događaju ili iskusnima ili manje iskusnima. Iskusni se dosta kreću po neurbanim terenima, pa su i veće šanse za neku nezgodu. Inače, naše statistike govore kako je broj turista koje spašavamo tek petnaestak posto, a najviše spašavamo hrvatske građane, dok se najveći broj akcija odnosi na potrage za starim, dementnim osobama u zaleđima. Tako da su turisti u japankama urbani mit.
Pitamo ga što misli o naplaćivanju spašavanja.
– Često nas stranci pitaju koliko košta spašavanje, a u javnosti se provlače komentari mnogih koji se čude zašto to radimo besplatno. Nikad ne bismo htjeli postati profesionalci koji su plaćeni jer nam je važan motiv, a ne korist. Ako se akcije budu naplaćivale, može se stvoriti otpor kod ljudi da ne pozovu pomoć kako bi izbjegli troškove. Moje je stajalište da je ljudski život toliko vrijedan i neponovljiv da se ne može mjeriti novcem – uvjereno će Kapović za Slobodnu Dalmaciju.
Piše: Merien Ilić/SD
Foto: Denis Jerković
