Osjećam, živo pripadam ovome cvijeću i gorama,
koje pod zakonom davnim od pradoba stoje,
ponizno predane daru dubina, označene borama,
čekajući mene, da ih zavolim, kao svoje.
Zalisci proljetne trave, i stabla drveća i grane njihove
kite se ponosom mojim i mojom se ljubavlju hrane.
Granice ljubljene zemlje ove, što nazivljem je svojom i spominjem često
dižu se gore nad posljednju zvijezdu, visoko,
stižu kroz zemljino srce do kraja.
I sebe opominjem: sačuvaj svoje bogatstvo
i shvati već jednom i do kraja: pripadaš ovome cvijeću i kamenu,
ovom dolu i rijeci, živiš podjeljen u svakom mužu, ženi i djeci…
Tako piše naš hrvatski pjesnik Vinko Kos u jednoj svojoj domoljubnoj pjesmi, koju s razlogom stavljam na početak ovoga bloga.
Čovjek ponekad pokušava zadovoljiti naslade tijela, naslade interesa, ali pri tome zaboravlja na svoj duh. Težnja za moći sve je veća u ovome svijetu. Ljudi se sve više privremeno ostvaruju putem materjalnog imanja, novcem, stupanjem na političku scenu, uzimanjem u ruke moći i vlasti. Tako svijet postaje sve manje čovjekoljubiv, a sve više grub, napadan, podijeljena društva na moćne i siromašne i postaje sve agresivniji u medijima napadajući sve ono što bi trebalo biti urezano u memoriju jednoga naroda. I vjera, i obitelj, i domoljublje, i pozdravi, i heroji, i mladi… mogli bi nabrajati unedogled.
Tako imamo situvaciju kakvom nas sv. Pavao upozorava kada piše u poslanici Rimljanima: ne znate li: ako se komu predate za robove, na poslušnost, robovi ste onoga koga slušate: bilo grijeha – na smrt, bilo poslušnosti – na pravednost (Rim 6,16) današnji vrli zapad živi kulturu smrti na koju je upozoravao sveti Ivan Pavao II kada je mogu slobodno reći zavapio: umjesto kulture smrti potrebno je graditi civilizaciju ljubavi.
Današnja „ napredna sloboda“ sa svojim stavovima razara društvo i napada Crkvu … Tako imamo apsurdne događaje da tzv. anarhisti slobodno udaraju po tradicionalistima (uz odobravanje vladinih dužosnika, a za naš novac kojim se financiraju), “bizantizam” napada sa istoka gdje prednjače vojvode koje izmišljaju stradanja svojih obitelji, feminiskinje napadaju Crkvu, napadaju muškarce i moralne norme društva. Ide se toliko daleko da se zadire u obitelj na što je već u šezdesetim godinama upozoravao A. Huxley rekavši: kada započne taj vrli novi svijet nestati će iz našeg jezika riječ majka. Jer upotrebljavati tu riječ biti će potpuno nepristojno. Tako se 1996. godine riječ majka ili majčinstvo uopće ne spominju u povelji Ujedinjenih naroda izrađene u Pekingu, a govori se o ženama za vrijeme odgoja djece.
Možemo se upitati koga slušati, jer očito je riječ o trendu koji polako, ali sigurno i nas razara i uništava. Svijetlo na kraju tunela daje nama sv.Pavao: bijaste robovi grijeha, ali ste, hvala Bogu, od srca poslušali ono pravilo nauka kojemu ste povjereni; da, oslobođeni grijeha, postadoste sluge pravednosti (Rim 6,17-18).
Da nije Gospodin za nas bio: kad se ljudi digoše proti nama, žive bi nas progutali. Kad je uskipio bijes njihov na nas, voda bi nas podavila; bujica bi nas odnijela, vode pobješnjele sve nas potopile (Ps 124,2-5). Upitajmo se želimo li postati društvo ljudi koji se poštuju i cijene, koji se međusobno prepoznaju, koji se razumiju i među kojima vlada jednakost, među kojima je istina jedino mjerilo memorije, među kojima vlada ljubav, društvo u kojemu svaki čovjek može nesmetano sebe ostvariti. Onda se je potrebno vratiti Gospodinu, biti u njegovoj ljubavi, da On za nas bude, a to znači da se drugačije postavimo u protivnom ćemo se naći na rubu iste provalije na kojem se nalazi sadašnji zapad. Tko li je onaj vjerni i razumni upravitelj što će ga gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok? Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe, nađe da tako radi. Uistinu, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim (Lk 12,42- 44).
Naš život ne čini novac, sreća nije u bogatstvu, slava nije u visokom položaju, već u pametnom služenju, pravednoj i poštenoj raspravi, u poštenju čovjeka, u prihvaćanju djece, u patnji, u borbi protiv zla, protiv besmisla i napadanja čovjeka, u ljubavi za obitelj, u odrađivanju zadanog posla, vraćanju povjerenja u hrvatske ljude, hrvatske branitelje, u hrvatsku mladež, u Crkvu i Boga. I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi (Lk 12,40) stoga svaki dan moramo biti vrjedniji. Ne prodavati čast, srce i vlastiti narod. Samo tada ćemo biti kvasac i radost u svojoj budućnosti. Budimo odgovorni ljudi, katolici i Hrvati, mijenjajmo sebe ali mijenjajmo i druge budimo opet antemurale Christianitatis jer kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati ( Lk 12,44).
Ivo Rastočić
