Dragi vjernici, počinjemo sa skromnim razmatranjima riječi Božje. Biti će to svojevrsne misli kojima je namjera probuditi želju i ljubav prema molitvi i druženju s Gospodinom o kojima ovisi sva naša radost. Nadam se da će vam slijedeće misli biti svojevrstan poticaj za ustrajnost koja donosi nagradu:
Vi koji ste navikli sudjelovati u Božanskim otajstvima, znate kada primate Tijelo Gospodina kako ga oprezno štitite i častite da ne bi niti mali komadić pao s njega, da se ni čestica posvećenog dara ne izgubi. Ali ako ste tako pažljivi u čuvanju njegova Tijela, s pravom, zašto mislite da je manja krivnja ako zanemarite riječ Božju nego ako zanemarite njegovo Tijelo. Origen
Samo će postupno meditacija omekšati naša kruta srca, i povijest napasti i Kristovih boli će nas duboko doticati. To se neće primijetiti ako o Njemu mislimo jedan ili dva puta. Već nastavljajući i trudeći se u tišini i ustrajnosti, s mišlju o Njemu koji nam je uvijek na pameti, postupno ćemo stjecati malo topline, svijetla, života, ljubavi. Nećemo ni primijetiti promjenu u nama; to će biti kao otvaranje lišća na proljeće: ne vidite ga kako raste, ne možete to niti otkriti gledajući pozorno. Ali svaki dan koji prolazi u njima nešto mijenja; i možda svaki dan možete reći kako su veći nego prethodni dan. Ista se stvar događa i u vašim dušama; ne svako jutro ali u određenim razdobljima našega života primjećujemo kako smo gorljiviji, vatreniji, pobožniji nego što smo bili prije, iako prije nismo bili svjesni o napretku. Bl. Henry Newman.
Danas nam sveto Pismo u središte razmatranja stavlja svetoga Tomu. Prisjetimo se nekih događaja gdje se on spominje. Prvo, Lazarovo uskrsnuće. Došli su Kristu reći kako je bolestan onaj koga ljubi. Učenici su se prepali jer će morati ići nazad iz Galileje u Judeju, a tamo im prijeti smrt. Isusova odlučnost im se čini kao samouništenje i Toma uzvikuje rezignirano: Hajdemo umrijeti zajedno s njime. Dakle, ne kao izraz vjere, nego očaja. Na posljednoj večeri još jedan razgovor: Tamo gdje ja idem, znate put. A Toma odgovara i pita: Ne znamo kamo ideš, kako onda možemo put znati? I napokon današnji događaj. Evanđelje nam govori o dva pojavljivanjima Isusa među učenicima. Prvi je put Toma odsutan a drugi put prisutan. Biti će to susret života. Krenimo po redu.
Tako su teške za čuti njegove riječi: Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati. On nastoji spoznati opipljivu stvarnost Uskrsloga. Toma želi reći da se samo tako može vjerovati. Hoću dokaze. Nema povjerenja. To je svođenje stvarnosti samo na materijalno, opipljivo, a zaboravlja se da se najvažnije ne vidi očima, nego vjerom. Zar i mi sami nismo takvi? Danas polako usvajamo znanstveni način razmišljanja. Istinito je samo ono što se može dokazati! Oslanjamo se samo na ono što se može vidjeti, opipati, okusiti… no duhovni svijet ne možemo vidjeti golim očima, anđele… Uskrsloga! I taj je svijet stvaran, puno važniji od onoga opipljivoga. Za to su potrebne oči vjere.
Iskustvo apostola Tome ne svjedoči samo sumnju u Uskrsloga, nego i sumnju u riječi učenika koji su vidjeli Uskrsloga. Toma ne vjeruje zajednici, Crkvi. Ova zajednica je jezgra Crkve. Oni su svi okupljeni i složni. Prvo čitanje nam govori: U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. Govori o jedinstvu mističnoga tijela Kristova. Dakle, Toma ne vjeruje. Želi sam vidjeti Gospodina, želi se sam uvjeriti. Ta želja izražava oholost. Vjera se ne učvrščuje provjeravanjem nego povjerenjem, poniznošću koja prihvaća vlastitu nemoć i neznanje.
Vjera nije vidjeti ili dotaknuti nešto ili nekoga, nego je prihvatiti Nekoga. Vjera je susret s Uskrslim, razgovor s njime u ljubavi i povjerenju. Isus je dao priliku, bolje rečeno, dar Tomi da učvrsti svoju vjeru preko ukazanja, ali mu i daje do znanja kako slična vjera više nije vjera, to je sada očitost. Vjera je prihvatiti bez dokaza (iako nije protiv razuma samo što razum to ne može dosegnuti) potpuno se povjeriti Bogu, prepustiti se Njemu, njegovoj riječi, riječi Crkve i onomu tko u Crkvi ima službu. Ovo je prava vjera: Bezuvjetni pristanak na stvari koje se ne vide a objavljene su.
Toma se razlikuje od drugih i njegova sumnja nije za primjer ali ne napušta grupu, ostaje i zajednica ga ne isključuje. Kada sumnje izviru, kada uzori, grešna zajednica obeshrabruje, sablažnjava, ne otići. Tko je to bez grijeha? Da, dogodilo se toliko toga. Tomi toliko toga nije jasno. Tamo je bio Petar koji ga je zatajio, drugi koji su se razbiježali. Pa i on je jedan od takvih. Ali Toma je ipak tu s njima. Nije ih napustio, otišao zauvijek, podigao ruke. Iako se nalazi u velikoj krizi. Ne izolirati se u životu, ne osjetiti se isključenim! Ostani. Ne odlazi i doći će dan kada će ti Gospodin odgovoriti!
Stvar koja nas najviše pogađa, razmišljajući o ovom Evanđelju, jest činjenica da je on cijelo vrijeme bio s Isusom kao i drugi, i poznavao ga dobro: poznavao mu je lice, pokrete, riječi, i na kraju, kao dokaz vjerodostojnosti mora vidjeti znakove njegove patnje: Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala, i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok neću vjerovati. U ovome je bio primjer jer je znao raspoznati ono što karakterizira Krista. Poslije muke ono što je kod njega posebno, jesu upravo rane! Rane kao znak. Kako bi ga raspoznao – dosta ovaj znak ljubavi koje je Uskrsli htio sačuvati u svome uskrslome tijelu. I Krist je uslišao njegovu želju, tako smireno ali kao s tugom u glasu, jer unatoč prepoznavanju znaka ljubavi, nije imao povjerenja u Njega: Toma prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke. Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.
I nakon toga ona veličanstvena: Gospodin moj i Bog moj! Nema jasnije i ljepše rečenice u cijelom evanđelju. Kako ga pokazuje Caravaggio, a kako ikone na istoku, savijen do zemlje želi propasti od stida. Sumnjao je. Ipak nijedan se apostol nije usudio reći Kristu do sada: Bog moj! Krist ga je volio, volio Tomu kao i sve ostale, došao spasiti izgubljenu ovcu, iako preko poniženja. On zna učiniti od svih ljudskih grijeha felix culpa, sretni grijeh. Krist se više ne sijeća grijeha a neželjeni grijeh postaje okolnost u kojoj pokazuje svoju beskrajnu blagost. Božje Milosrđe!