Predizborno vrijeme je u političkom smislu vrijeme dodvoravanja glasačkom tijelu. Politički akteri se trude iznaći teme koje će pogoditi u srce potencijalnih birača.

Je li radna, odnosno neradna nedjelja jedna od tih tema? Izgleda da jest. Četiri godine je vladajuća garnitura imala vremena regulirati ovo pitanje na način kako ga sada predlaže: 14 radnih nedjelja u godini. A imali su poticaj javnosti za tako nešto. No sada je trenutak! Izbori su na pragu, vrijeme je dodvoravanja.

Jučer vidimo da i unutar Nacionalnog stožera ne vlada suglasje kada je riječ o (ne)radnoj nedjelji. Prvo gđa Grba najavljuje ukidanje epidemiološke mjere zabrana rada nedjeljom, a potom ministar Božinović negira njezinu najavu.

Osobno ne smatram da će rad trgovačkih centara nedjeljom spasiti gospodarstvo od recesije jer možemo potrošiti samo onoliko koliko imamo na bankovnom računu, i malo više ulaskom u dozvoljeni minus. Osim toga, slobodni ponedjeljak ne može nadomjestiti nedjelju u jednoj obitelji: jer bit nedjelje nije tek u neradu, već u življenju obiteljskih odnosa u kojem obiteljski ambijent ne sliči autobusnom kolodvoru gdje se ljudi susreću u redovitim vremenskim intervalima onako usput.

Isto tako, smisao ljudskog postojanja nije ekonomski: čovjek svojim bićem nadilazi materijalno, i veseli mu se tek kao dijete igrački, i stoga materijalno ne može ispuniti rupu ljudske potrebe osmišljavanja životne stvarnosti.

Dobro je da nedjelja bude neradna, ljudi će se lako prilagoditi, i trgovine, točnije trgovci, na kraju će doći na svoje. A onaj tko je odlučio potrošiti novac, potrošit će ga bez obzira što su nedjeljom zatvoreni trgovački centri. Naglašavam centri, jer su oni najglasniji za ovu dehumanizairajuću hajku na neradnu nedjelju. Vremena će uvijek biti jer šesta dana je više od jednoga.