Odred bi se pučiške mornarice sastavljene od leuta bez trublja rasporedio između Svietega Mikule i Punte poput vrabaca na zategnutome tiramolu dok bi se polako boralo čelo visova na kopnu i dok bi Bjesomar iz utrobe Zemlje izvlačio munje koje bi nas, poput bljeskalice na fotoaparatu, budile iz popodnevne sijeste. (Nije li bljeskalica neka vrsta blišćavca?) Volio sam promatrati to prividno primirje između svjetla i rujnih proplamsaja tame jer znadoh da se učas sve može okrenuti i da se ljeskanje lađa na snenu moru (dok su čupice mornara od sunčanice štitile tek izbužane hladnice) može prometnuti u zbjeg pred neverom ili burom.
Uz mene bi se našao tek rijedak stranac koji bi se oglušio na upozorenja domaćih ljudi da mu nije pametno poći daleko i ako se već i uputi na more, da ostane dublje u vali, siguran i blizu zaklona. Ribari kao da bi dvaput izazivali Posejdona, prvo otimajući stanovnike njegova cesarstva, a zatim ne osvrćući se na njegov bijes zaštićeni blizinom dvokatnica. Ipak, kad bi zazvonila Bjesomarova trublja, svi bi raširili jedra kako bi se od bijesa bogova novoga i staroga svijeta zaklonili u sigurnost svojih mandrača. S njima bih se i ja, mornar bez broda, u trku i uz upozorenje namjerniku povlačio prema kući ne bojeći se toliko kazne Božje koliko držeći se obreda koji je uspostavljen davno, davno prije mojega rođenja.
Katkad se upitam drže li me upravo ti prizori u klatnji između jave i sna te utječem li se, poput ribara s brodima, utrobi vale kad god bih da zbjegnem s površi vlastita života.
Za hibridni rat nespremni
Često se u posljednje vrijeme govori o hibridnome ratu, no rijetko tko uočava da je svakoj diplomatskoj i poslije vojnoj akciji prethodilo kulturno posezanje kao vid opravdanja za napad. Tijekom moje znanstvene karijere bilo ih je mnogo s našega Bliskog istoka, no moram priznati da je čak i mene iznenadila njihova čestoća u posljednjih nekoliko godina. Ne mogu se ipak ne upitati zašto se naše ustanove ustrajno čude očitom i zašto nemaju svoje ljude na terenu.
Igrom sam se slučaja našao u Boki kotorskoj tako prije nekoliko godina na početkom glasovitih litija u Crnoj Gori tijekom kojih se, iako se realno Hrvata malo što od izrečenih ciljeva ophodnika izravno ticalo (o pozadinskima bi se dalo raspravljati), počesto dolazilo pred hrvatske kuće, a naši su se mediji i diplomacija tek nekoliko mjeseci poslije čudom čudili očitom, tj. širenju srpskoga svijeta na naše susjedstvo. Hrvatske su novinske kuće, iako mnoge imaju dopisništva u Dubrovniku, izvješćivali uglavnom, čast iznimkama, posredništvom stranih medija kao da su Kotor i Podgorica Bejrut i Kabul, a ne gradovi u našemu neposrednom susjedstvu, Kotor čak i danas poprilično naseljen Hrvatima. Razvidno je kako mnogi ne shvaćaju da je kulturno posezanje tek predigra za oružanu navalu te da se obrana od srpskoga svijeta vodi na cjelokupnome hrvatskom narodnom prostoru koji je poprilično širi od granica hrvatske države.
Razumijem okrenutost Zapadu, ali se čudim potpunom izostanku opreza na našemu istočnom rubu.
Deklaracijun zagrebačko-ljubljanski i vascele Italije
Nedavno su, točnije 18. i 19. lipnja 2022., sudionici Treće interkatedarske srbističke konferencije, zaposlenici više manje svih serbističkih ustanova diljem Lijepe nam Bivše, objavili Deklaraciju o granicama srpskog jezika.
Ona je pokazatelj kako je povlačenje udžbenika u kojima je hrvatski tek zamjensko (i to novije) ime za srpski jezik samo prividan ustupak. Naime, u njezinu se sadržaju navodi da srpski jezik prelazi čak i granice Virovitica – Karlovac – Karlobag, da njemu pripadaju i žumberački štokavci (sad kako su grkokatolici štokavci Srbi, a čakavci nisu, teško je odgovoriti) i katolici (dakle, Hrvati) iz Bele krajine te „izolati“ među kojima su i oni u Italiji (valjda jer su, kako i danas navode vrela Srpske pravoslavne Crkve, „hvarsko ostrvo“, Makarsko primorje i Neretvanska krajina onomad, iako to nijedno vrelo ne pokazuje, bili „srpski i pravoslavni“, a odonud se bježalo u Molize) te da se u Karadžićevo vrijeme na cjelokupnome štokavskom području upotrebljavalo isključivo srpsko ime iako su, gle čuda, mnogi hrvatski Karadžićevi suvremenici objavljivali jezične priručnike koji su nosili hrvatsko ime upravo za njegova života. Štoviše, ti su se autori pozivali na jezikoslovna djela barem „dva veka starija od Vuka“.
Deklaracije same po sebi ne moraju imati neki znatniji učinak. Prisjećam se tako i Podgorske deklaracije o položaju i javnoj uporabi hrvatskoga jezika u Republici Hrvatskoj i Europskoj uniji od 22. svibnja 2010., koju sam i osobno potpisao, a u kojoj se predvidjelo kako će javna uporaba stranih jezika u određenoj mjeri istisnuti hrvatski jezik iz službene uporabe te upozorilo na problem tzv. BHS-a (danas BCHS-a) na slavističkim katedrama. Ništa se nije promijenilo iako struka odavna upozorava. Međutim, srpski se zakoni i deklaracije itekako primjenjuju, pa su se još i prije donošenja Zakona o srpskom kulturnom nasljeđu u katalozima srpskih knjižnica (npr. knjižnice Matice srpske) djela hrvatskih dubrovačkih pisaca upisivala kao djela napisana srpskim jezikom.
E sad, jesu li se Suze sina razmetnoga arecitale uz kozaračko ili užičko kolo te kakve veze ima hrvatska katolička poema s črtama i rjezama tadašnje srpske književnosti u opisu djela ne stoji. Očito je da je srpska vodeća kulturna javnost (jer u posezačkome kolu uz Maticu srpsku plešu još i SANU, Institut za srpski jezik i više-manje sve serbističke katedre) u 400 godina od objave djela pročitala tek prvi plač, Sagrješenje, a za Spoznanje će im i Skrušenje trebati barem još 800 nastave li tim tempom.
Korak naprijed, dva nazad
Na spoznajne sposobnosti naših susjeda, dakako, ne možemo utjecati, ali na vlastite bismo možda mogli. Nadam se stoga da je HAZU svjesna da je u svoje okrilje primila dvoje potpisnika Dekaracije o zajedničkom jeziku (prvi je, dopisni član, doduše, naknadno povukao svoj potpis, a novopečena članica suradnica nije), koja je u potpunu nesuglasju s nedavno objavljenim memorandumom HAZU-a. Osim toga, i među članovima užega kruga za oblikovanje Zakona o hrvatskome jeziku Matice hrvatske ima onih po čijemu je mišljenju hrvatski jezik izdanak nekakva plurcentričnoga čudnovatog kljunaša.
Ako za to potpis na deklaraciji po kojoj su svi štokavci jedno (a kad su jedno, zna se što su) čak i ugledni hrvatski intelektualci nalaze opravdanja, ako o tome ništa ne znaju ili ako to prešućuju, kako naprijed?
Čestitke hrvatskoj zajednici u Srbiji
Na koncu jezikoslovnoga dijela kolumne čestitam uredništvu i novinarima Hrvatske riječi, hrvatskoga tjednika sa subotičkom adresom. Naime, 17. lipnja 2022. objavljen je 1000. broj toga tjednika koji izdaje hrvatska zajednica u Srbiji. Ne samo s obzirom na političke okolnosti u samoj Srbiji, nego i zbog nerazumijevanja dijela hrvatskih diplomata u toj nam susjednoj državi, objava je svakoga broja toga časopisa pravi podvig.
Čestitam stoga odsrca glavnoj urednici Zlati Vasiljević i cjelokupnoj hrvatskoj zajednici na čelu s Tomislavom Žigmanovom na tome što časopis redovito izlazi uz želje da ustraju.
Župnik i Pipi
Kao i obično, završavamo lakim notama. Petra je župnik upozoravao kako nije dobro da uživa u vinu dok radi. Gleda ga Petar preko oka i procijedi: „A ne držite ni vi misu s Pipijen!“
