Korajko Greben je umjetnik iz doline Neretve, točnije s Ušća. Gdje god sam lutao po ovim našim prostorima i razgovarao s umjetnicima, skoro svima je bilo poznato njegovo ime. Koraljko je majstor murala, instalacija, javnih intervencija u prostoru, fotografije i mema, kroz koje reciklažom materijala ili samog sjećanja u promatrača ugrađuje gotovo nepoznat osjećaj nostalgije iz budućnosti. Tako sam ja nekako doživio svaki susret s njegovim djelom.

Ali Greben je, možda je najispravnije reći, umjetnik života: veliki radnik, meštar mediteranske assemblage skulpture, suprug, satiričar, pedagog, otac, maslinar, ekološki aktivist, djed, prijatelj i čovjek od morske soli i riječnog mulja, koji svojom pojavom u artificijelnom svijetu izaziva bug, a u krhotinama i ostacima ljudskosti u svima nama budi blaženo stanje kroz podsjećanje da je negdje došlo do velike greške, ali da se ipak sve nekako može popraviti, makar (i vjerojatno) bez nas.

Razgovarali smo prošle godine tijekom njegove izložbe u Mostaru, a jedna godina je i previše vremena s obzirom na to da se od Grebena mnogo toga može očekivati u samo jednom krugu oko Sunca.

Đukić: Dragi Koraljko, uvijek mi je drago popričati s tobom! Zadnji put smo razgovarali povodom tvoje izložbe „Mutatio Trabea“ u mostarskoj galeriji Rezon. Što se od tada promijenilo, što si radio, što sve doveo do kraja, a što ostavio za bolja vremena?

– Hvala, Mili, na svemu izrečenom. Nakon Mutatie u mostarskom Rezonu još smo se vidjeli jednom na nekoj svirci u Abraševiću, ali ovako, nazovimo službeno, nismo. Također mi je uvijek drago provesti vrijeme s tobom i podijeliti prošlost, sadašnjost i budućnost.

Od tada su se, naravno, neke stvari promijenile, a neke su ostale iste. U Rezonu sam izlagao u ožujku 2025. Iz ove činjenice i brade koja sijedi vidim kako vrijeme sve brže prolazi i uvijek imam osjećaj da ne stižem onoliko koliko bih htio.

Ono što bih izdvojio u tom razdoblju je instalacija na Ušću Neretve pod nazivom „Sizifov posao“. Posveta je ljudima koji na Ušću vode utrku s preponama nemilosrdnog sustava, bez obzira na okolnosti.

Imao sam i nešto narudžbi, sudjelovao na ne znam više kojem po redu Sand Art Festivalu na Ušću. Dogodila se i samostalna izložba u Pločama, koja mi je baš značila jer sam u tom prostoru prije osam ili devet godina prvi put samostalno izlagao.

Početkom 2026. godine sudjelovao sam na Hrvatskom saboru kulture, gdje sam dobio pohvalnicu za originalnu interpretaciju trodimenzionalnog djela i teme, što mi je izuzetna čast. Tu su i skupne izložbe u Opuzenu, Pločama i Metkoviću.

Nedavno sam radio scenografiju za dječju priredbu „Rijekom neretvanskih riječi“, projekt Instituta za hrvatski jezik koji doprinosi očuvanju mjesnih govora doline Neretve. U tijeku je rad na postoljima za Gradsko kulturno središte u Metkoviću, a izradio sam i stalak za PVC pepeljare na Ušću u sklopu svog sadašnjeg posla.

Tek sada vidim koliko je godina bila plodna i da je moj osjećaj kako ne stižem zapravo problem za analizu nekog medicinskog stručnjaka. Na kraju mi je od svega najdraže što sam uspio odvojiti vrijeme za desetak novih radova.

Vidjet ćemo što će budućnost servirati. Ne bih da ispadne patetično, ali zdravlje i mir prvo su što mi pada na pamet.

Đukić: Ovog puta povod razgovoru je izložba koja će biti otvorena 14. kolovoza 2026. u Gradskom kulturnom središtu u Metkoviću. U Mostaru smo imali priliku vidjeti skulpture i fotografije. Što ćeš sada predstaviti publici?

– Da, izložba u Metkoviću. Prošla je bila nekad u špici korone. U pregovore smo Zrinka i ja ušli još prije nekoliko godina. Jednostavno sam imao osjećaj da mi nije vrijeme i da nemam ništa novo za pokazati, a nisam želio ništa forsirati.

Velik dio radova koje ću izložiti nastao je nakon te koronske izložbe, dok ću pokazati i nekoliko starijih radova za koje smatram da vrijede. Ovaj put bez fotografija.

Plan je ovih dana napraviti inventuru i u postavu odlučiti koje ću radove pokazati. Mislim da je to najveća galerija u kojoj sam imao izložbu, pa će biti prilika vidjeti većinu radova. Uz dužno poštovanje svim ljudima i galerijama gdje sam izlagao, doma je ipak najbolje.

Đukić: Svaki put razgovarajući s tobom otkrijem još pokoji život koji si dosad proživio, a za jedno razdoblje mraka znam da te posebno obilježilo i osvijestilo. Iako u tvojim radovima nema mraka kao takvog, postoji jedna meni posebno draga skulptura „Čovjek koji je otišao ukrivo“. Koliko mrak zapravo može osvijetliti čovjeka?

– Može. Mislim… mrak nije problem, ako netko kad dođe vrijeme upali svjetlo.

Moj mrak bio je crn kao tunel hrvatske željeznice u zimsku kišnu noć, kako za mene, tako i za ljude koji me vole i koje volim. S odmakom vidim koliko me obilježio, ali i osvijestio.

Imao sam sreću da u tom tunelu nisam bio sam pa je bilo lakše pronaći osigurače, promijeniti žarulju i u jednom trenutku upaliti svjetlo.

Nakon te osobne katarze krenuo sam ozbiljnije stvarati. Radio sam i prije, ali ni približno ovoliko. Nije bilo lako, ali čini mi se ipak brže nego elektroprivreda. (smijeh)

„Čovjek koji je otišao ukrivo“ danas je za mene podsjetnik i omaž tom razdoblju.

Đukić: Radove stvaraš gdje god stigneš – u kući, radionici, na ulicama, u objektima… Ipak, dolaskom proljeća vodeni svijet kao da te uvijek dočeka na svojim obalama. Koliko ti znače takve suradnje?

– Gotovo uvijek počnu jednim telefonskim pozivom. Ne realiziraju se sve, ali danas već mogu procijeniti hoće li neka priča zaživjeti.

Nekad sam rijetko odbijao posao, danas zbog manjka vremena biram. Ako ljudi nisu sigurni što žele, radije odbijem.

Najlakše mi je kad sam u radionici, neopterećen i radim onako kako me nosi. Skica se često mijenja tijekom rada.

Da nema izazova i zadovoljstva, ne bih ni stvarao.

Posebno mi je drago što me Ana pozvala raditi scenografiju za „Rijekom neretvanskih riječi“, jer je riječ o dječjem događaju i lokalnoj priči. Jednako tako volim raditi na Ušću, gdje se osjećam kao u plodnoj vodi.

Đukić: Tvoj otac davno je zasadio maslinik koji si naslijedio i proširio. Koliko ti znači rad na zemlji?

– Moj dobri Ćaća.

Još za života dao mi je komad zemlje preko Neretve. Ondje je bilo oko 160 stabala mandarina, koja smo tijekom korone sin Boris i ja postupno uklonili.

Na toj smo zemlji moj pokojni otac, pokojni prijatelj Ljudevit i ja posadili 50 maslina. Nakon očeve smrti ostalo mi je i njegovih 50 starih maslina, tako da danas imamo 100 stabala.

Maslinik je ekološki koliko god mogu na to utjecati. Ove jeseni očekuje nas prvo ozbiljnije branje.

Volim zemlju. Volim vidjeti da je uređena, da su stabla zdrava. Većinu ulja podijelimo. Dobro, nedavno sam prodao dvije litre. (smijeh) Financijske koristi gotovo da nema, ali nije ni poanta u tome.

Na zemlji često razmišljam, sjetim se svoga Ćaće i upravo ondje nastanu mnoge ideje.

Đukić: Postao si otac vrlo mlad, a zatim i djed. Koliko su djeca utjecala na tvoj pogled na život?

– Naravno da imaju veze. Sve ima veze.

Otac sam postao prije gotovo 28 godina, a djed sa 45 godina.

Sjećam se priče s Tomom Bebićem i njegovom kćeri Varjom, koja je svojoj unuci kupila jedan moj Leut. Krug se zatvorio kada sam saznao da se unuka zove Leuta.

To je jedan od onih trenutaka kada osjetiš da vrijeme nije prošlo uzalud.

Nadam se da dijete u meni i djeca oko mene nikada neće otići. Poznajem jako ozbiljnu djecu.

Đukić: Koji su umjetnici posebno utjecali na tebe?

– Eugen Varzić. Prošle godine bio sam na njegovoj radionici u Metkoviću i vidio koliko još ne znam.

Inspiriraju me njegova upornost, talent i način života.

Volim Pollocka, Picassa i Vaska Lipovca. Volim i street art, a posebno cijenim domaću street art scenu.

Đukić: Danas radiš u Udruzi osoba s invaliditetom Prijatelj. Kako je došlo do toga?

– Nakon osam godina rada s ovisnicima u komuni trebao sam predah.

Sam sam nazvao izvršnog direktora Nikolu, predstavio svoje iskustvo i rekao da me posao zanima. Nisam u nijednoj stranci niti sam ičiji čovjek.

Nakon nekoliko dana Nikola me pozvao u pogon. Znao sam da je to to.

Radim na gipsanim odljevima, ali i stolariju, bojanje, precizne poslove… Dinamično je i odgovara mi.

Najljepši dio posla su ljudi. Često se pitam tko je tu zapravo hendikepiran.

Đukić: Koji je tvoj nedosanjani san?

– Volio bih živjeti samo od umjetnosti.

Možda bih i mogao kada bih sve vrijeme koje sada provodim na poslu ili zemlji mogao posvetiti Grebenu.

Volio bih da netko drugi vodi prodaju mojih radova jer ja s tim često imam problem.

I još nešto – nisam dosad izlagao u Splitu. Volio bih.

Đukić: Puno ti hvala na razgovoru i, molim te, ovim putem nas sve pozovi i objasni zašto ljudi ne bi trebali, ili bi stvarno trebali, doći na tvoju novu izložbu. Živio!

Jednom je prijatelj Ždut, pri mom sudjelovanju na Street art festivalu u Opuzenu, izjavio: „Očekujte neočekivano!“

U ovom slučaju ne bih se složio s time. Prošla izložba bila je prije šest godina. Bit će izloženo cca 40-ak radova. Nije malo. Vidim zadnje radove drugačije, nekako na tragu mostarske izložbe u Rezonu koja se zvala „Mutatio Trabea“. U prijevodu bi značilo vrijeme promjene, smjene. Tako vidim sebe i radove zadnjih godinu-dvije.

Već standardno, kad prilike dopuste, nakon otvaranja radimo druženje. Više puta sam doživio da je galerija sat vremena nakon otvaranja prazna. Ne volim to. Volim da se ostane, sve dok ima razloga.

Za ovu prigodu dolazi svirati sad već prijatelj i glazbenik Fikcio Morgen iz Šibenika. Ovo je treći put da surađujemo, tako da je sve jasno.

Za predgovor u katalogu, otvaranje izložbe i tehničko-moralnu podršku zadužen je Eugen Varzić, što mi je izuzetna čast. Samo uguglajte njegovo ime.

Već po ne znam koji put Marin Veraja – Foto studio Veraja – iza objektiva dokumentira fotke za kataloge i plakate. Super sam opušten s njim.

Tu je također nekoliko, ne bih rekao sponzora, nego prijatelja koji na svoj način pomažu moje izložbe. Vinko s Brewville-Neretva Valley pivom, Ždut s Guuc sokovima, Kiteboard Komin s vinom, Flora Dalmatica iz Šibenika s ginom, KUD Župa Bagalovići s posudbom nošnje za potrebe fotki, restoran Teta Olga, GAZ Benz, Mićeta s Charamangom. Udruga Prijatelj. Ti… Prijatelj, pisac i novinar Mili Đukić, radiš intervju kao najavu izložbe.

Još je tu ljudi uključeno. Kuman Rale. Ivan Ostojić iz udruge s pomoći oko grafike. Sin Boris i ja odradimo postav.

Hvala velika svima i, naravno, veliko hvala Zrinki ispred GKS-a Metković na podršci i razumijevanju za sve moje tehničke potrebe.

Moram priznati da mi se zbog izlaganja na domaćem terenu miješaju osjećaj zadovoljstva i treme. To je legitimno. Ionako svaki put ispadne kako treba.

Stvarno pozivam sve da dođu. Ne mogu nikome garantirati spektakl ili revoluciju u umjetnosti. Jednom mi je jedan poznanik rekao: „Pa šta, neš’ ti. Skupiš smeće i sastaviš.“ „Šta se čeka?“, rekoh. Na kraju sam se odljutio jer je on u pravu.

Možda jedino mogu obećati bolju ljetnu večer od gledanja u TV ili mobitel. Moći ćete vidjeti na čemu radim zadnjih pet godina, popiti hladno piće i družiti se s ljudima. Volio bih sa svima stati, upoznati se.

Kada sam sa Zrinkom razgovarao o izložbi, rekao sam: „Volio bih da otvaram ili zatvaram Metkovsko ljeto.“ Ispalo je da zatvaram.

Opet se vraćam na zatvaranje jednog kruga. Vidimo se! Ugodan dan.