Kad sam bio klapac (eto, nekoć smo imali riječ za tinejdžera), uvijek sam krivio roditelje što ni meni ni sestrama nisu kupili video, računalo ili barem računalno igralište (hajde da se malo igramo prevoditelja i pronađemo zamjenu za playstation) kako bih ručni zglob osim košarkaškom loptom (što činim i danas) i kosom (što danas rjeđe činim, a zapravo je šteta jer s ovo kose i brade u kakvoj bi halji od maturanta ili doktoranda sasvim vjerno utjelovio smrt; dakle, prva je kosa oruđe, a druga dio glave) snažio svjesmjernicom (da ne upotrijebim mrski anglizam joystick). Danas pak kad slušam čak i neke kolege s posla, ispada da su mi roditelji bili proročanski nastrojeni jer suvremeni roditelj koji drži do sebe djecu tjera (što nas nisu morali) da iziđu vanka ako ništa na pozdrav Suncu jer kako ga (Sunce) rijetko vide, bljeđi su od pekara koji noću radi. Malo ambiciozniji roditelji klapcu kupe i kakva kovinasta konja (da ne rečem bicikl) i onda se s malcem od 13 godina, 185 cm i 70 kg vozaju po zagrebačkim nasipima, perivojima i ulicama. Velegradska je čeljad za razliku od naše neiživljena, a dodir s iskonskom prirodom doživljava samo na naljepnicama i televizijskim oglasima Fructala, pa kad ih pustiš da okreću pedale ili da se susretnu sa sličnima, iskoriste prigodu da pokažu što znaju. Većina zagrebačkih biciklista tako uživo igra Colina McRea prolazeći između umirovljenika kojima nogama izbijaju iz vrećica kapulu, laktovima odbijaju retrovizore, a kako na glavi imaju šljemove iz Zvjezdanih staza („Neka forca bude s vama“, rekla bi mi sugrađanka na Institutu), kad se u punoj brzini zabiju u redarstvenika ili u kakvo višenamjensko vozilo komunalnoga redara, nema veće štete. Kad se pojave pred staricom majkom s glavom zelenom od zelja i žutom od jaja te ljubičasti od patlidžana, objasne joj da su s kariokama bili na karaokama jer jadna mati (što je već legla da spava, što majke često čine, kako nas uči Milo Hrnić) ne zna da je krug brazilske zastave plav iako vidi da joj je sin nakon karaoka modar.
Mogu reći da mi u Metkoviću bicikl poprilično nedostaje (budući da su mi dva ukradena, molim naše redarstvo da nešto poduzme) jer dolje je prometa znatno manje, pa se lakše voziš na karampan…, oprostite na biciklima u najboljim godinama. Vozio sam se s prije nekoliko godina jednim takvim i s dvojicom prijatelja do Dželetina. Ponijelo se bilo i bevande u bidonu, malo se i zagradelalo, otjeralo čaglje revanj…, oprostite pjevanjem (ma što mi je danas), zaboravilo na trenutačne poteškoće i uz zvuke Skalinade počelo spuštati prema Lukama. Prvih stotinjak metara nizbrdice još se lagano pjevušilo, ali kad se brzina počela povećavati, a kočnice nisu pokazivale želju da prorade, već se lagano počelo razmišljati: „Domagoj, Domagoj past ćeš, Domagoj eto si pao!“ Ukazala mi se sreća u nesreći, genijalno geslo Croatia osiguranja, pa sam nakon što sam prosto zrakom poletio udarivši prednjim kotačem u spremnik (reklo bi se danas kontejner), sletio na dobro očuvan otoman (ne staroga Turčina, taj se Otoman piše velikim slovom), obrisao prašinu, ispravio felgu (dobro ne ja, nego netko tko zna) i sretno se vratio kući.
Posljednji mi se pak pad s bicikla u Metkoviću koji pamtim dogodio u Jeovcima, a kako je završio, možda vam ispripovjedim u zaključku jer su tema prvoga dijela današnjega štiva imena metkovskih četvrti (da ne rečem kvartova), za čiju mi je obradu zamisao neki dan dao Ivica Puljan. Krenimo od starijih dijelova grada, od Krnjesavca koji ime duguje prezimenu Krnjesavić koje je don Mile Vidović pronašao u Stanju duša župe Opuzen 1733. u kojemu su zapisana i prezimena kao što su Bagalović i Momić po kojima su prozvana naselja na desnoj obali rijeke Neretve. Prezime je Krnjesavić nadimačkoga postanja, nadimak je Krnjesav (usp. Krnjeslav), naime, vjerojatno ponijela neka osoba kojoj nisu svi zubi bili na broju (možda se i ona prosula s bicikla). Na zapadnim se pak padinama Predolca (< predolac ‘predio iznad doca, doline’; Predolac se nekoć nazivao Svetim Rokom po drugome titularu crkvice svetoga Ivana Nepomuka i svetoga Roka na metkovskome groblju) nalazi Orašina (< orah), četvrt koja je većim dijelom dana (poglavito zimi) u osjenu te je po tome veoma slična istoimenoj četvrti na Mliništu. Predio se sjevernije od Orašine, između Orašine i Doljana, naziva Đumrukom (< đumruk ‘carina’ < tur. gümrük). Na istočnim se pak padinama Predolca i zapadnim Šibanice (usp. šiblje) prostire Potkraj (< pod + kraj ‘predio između korita rijeke i gorskoga vijenca’), koji malonogometaši pišu, svjesno ili nesvjesno, „korijenski“ – Podkraj. Još se istočnije od Potkraja, na padinama Gledavca (< glédati ‘promatrati’, Gledavac je, dakle, bio promatračnicom), nalazi predio Pavlovača (usp. prezime Pavlović), po kojim je predio koji se danas naziva Izvori što su ga nekoć Metkovci nazivali Grudinom (< gruda ‘okruglast kamen’), a stari je lik toponima i danas živ među Gluščanima. Pod okukom se pak prema Dubravici prostire Simin do (prozvan po njegovu vlasniku Simi Šukovezu), a nad njom su Košćurine, predio na kojemu su ostavljane konjske strvine. Južno se pak od Simina dola u blatu nalazi predio Koševo (pokošeni predio). Vratimo se sad nazad u grad. Platanom se i danas (po posječenome stablu) naziva područje oko početka Ulice Petra Krešimira IV., a nešto istočnije od njega su Slatine (predio prozvan po zbiralištima s bočatom vodom) te Dučinovci (< Dučin < Duča < Dujam). Jugozapadno se od Platana nalaze Mobine koje ime duguju imenici moba ‘zajednički rad za opće dobro’ (Ima li toga danas?), a južno počinje Pojstružje (< *Podstružje, tj. područje ispod Struge, prokopa koji je nekoć vodio iz Koševa prema Staroj Neretvi). Danas se već i Pojstružje često drži dijelom Klade, najprostranije „prigradske“ četvrti čije je ime najvjerojatnije metaforičko (klada je, to svi znamo, cjepanica, komad drveta za loženje) koja počinje od Mosta. Područje usporedno s Mobinama koje je bliže Neretvi naziva se pak Pržine te se u tu „povijesnu četvrt“ ubraja i današnja Sportska ulica, a Trg kralja Tomislava nekoć se nazivao Plokatom (riječ je o starijemu romanizmu kojim se u srednjoj i južnoj Dalmaciji označuje popločan trg). Na području se pak današnjega gradskog parka nekoć nalazio otočić Pisak (usp. pijesak), koji je s jedne strane omeđivala Neretva, a s druge njezin rukavac Liman (< tur. liman ‘obala’), koji je danas zatrpan zgradama. Jugozapadno se od Pržina prostire Velika bočina (< bok) koju od Nokta dijeli Stara Neretva. Nokat pak razdvaja Veliku od Male bočine, a istočno su se od Nokta smjestile Jasline (usp. jasle ‘otvoreni sanduk iz kojega se hrani stoka’). Istočno su od Jaslina smješteni Jeovci, predio koji je prozvan po biljci johi po kojoj je, primjerice, prozvana i Jelsa na Hvaru. Jugozapadno se od Jeovaca prostire još jedna biljna četvrt – Vrbovci (vrba). Močvarni se pak predio južno od Male bočine naziva Sigetom (< mađ. sziget ‘otok’). Ondje je i predio Meteriza (< meteriz ‘rov, prokop’ < starotur. meteris ‘opkop, rov’) kojemu je srodan čest neretvanski toponim Bajer (< bajer ‘nasip’ < tur. bayır ‘brijeg, zemljište na padini’). Južno se od Sigeta, na južnoj obali drugoga rukavca Stare Neretve (onoga koji se u Neretvu ulijeva kod Kule norinske) nalazi novije naselje Prevlaka (< prevlaka ‘područje između dvaju vodotoka’) te tu negdje završava službeno naselje Metković.
Prijeđimo sad napokon Neretvu i upoznajmo se s četvrtima koje Metkovci koji žive na lijevoj obali Neretve nazivaju zajedničkim imenom Preko. Sjeverno je od Lučkoga mosta predio Unka koji sam u nekim svojim radovima povezivao s istozvučnom mađarskom riječi kojom se označuje vrsta žabe. Dijelom me na to nagnao i podatak da se Unkom naziva i jedan vrh u Žabi te da je u imenima vrhova i dolaca na toj gori uščuvan i apelativ kornjača (usp. toponim Korni do) kojim se također označuje žaba. Prije otprilike godinu dana Ante mi je Čarapina, jedan manje poznati predstavnik krupnoga kapitala, iznio pretpostavku njegova djeda kako je Unka prozvana po humkama, tj. grobnim humcima. Zvučalo mi je kao neka vrsta pučke etimologije, no ove sam godine dobio potvrdu kako su se upravo na području Unke pokapale žrtve različitih epidemija kuge i kolere u XIX. stoljeću (time se bave vrijedni mladi znanstvenici Ivan Vekić i Ivan Volarević, koji su stručniji od mene da daju konačan sud). Unka tada nije bila naseljena te je bila pogodna za pokapanje zbog straha od zaraze. Sjeverozapadnije se pak od Unke prostiru četvrti Vilinovac (u imenu se očuvalo pučko vjerovanje u vile), a na krajnjemu sjeverozapadu Glibuša (ime duguje istoimenoj rječici, a ime vam ni ne treba posebno tumačiti). Dijelom bismo Metkovića opravdano mogli smatrati i Gabela-Polje (tako bi se pisalo po novome pravopisu), čije je ime, kao i za drugu metkovsku hercegovačku četvrt Đumruk, carinsko. Srednjovjekovni latinski apelativ gabella označuje, naime, carinu ili porez. Zapadni je od istočnoga dijela Metkovića na desnoj obali Neretve razdijeljen Crnim putom. Ta je četvrt prozvana po putu koji se crnio od „šljake“ iz parnih lokomotiva. U zapadnome se dijelu Metkovića nalaze četvrti Struga (većina je današnjih struga u Neretvanskoj krajini umjetna, tj. prokopana, kako bi se odvojio višak vode), Mileževac (< Mileža < Mile < Miloslav), Jerkovac (< Jerko < Jero < Jeronim; vjerojatno prema prezimenu Jerković) i Duvrat (usp. dovratak).
Elem, ispada kako u Metkoviću imamo četvrti više od Zagreba. O tome pak koliko je krnjavih u Krnjesavcu, je li Gledavac savršen za uhođenje (da ne rečem špijuniranje), postoji li i Grbavica u Metkoviću kad već imamo Koševo, spavaju li na Kladi svi tvrdim snom, može li nokat urasti u bok, žive li u Jeovcima Hvarani, žive li svi kao bubreg u loju u Jaslinama te ima li vila u Vilinovcu, treba upitati mjerodavne službe. Jedino je sigurno da ima gliba u Glibuši. Turističkoj zajednici grada Metkovića predlažem pak da u Sigetu organizira proboj Nikole Šubića Zrinskoga prema Kuli norinskoj. Zamislite šoka na magistrali kad se iz zapaljenoga močvarnog odlomka Siget probiju vitezovi te krenu u oslobađanje Kule norinske najavivši to Peri Štrbi nekoliko sati ranije. On bi kao vrhunski profesionalac obznanio veliko povijesno otkriće: „Nikola Šubić Zrinski nije poginuo u Bitci kod Sigeta! Poslao je preodjevene sluge na Sulejmana dok se on s najodličnijim junacima skrivao u ševaru metkovskoga Sigeta smijući se Turcima koji su slavili njegovu smrt. Iznenadio ih je za nekoliko mjeseci kad je opsjeo Kulu norinsku! Ovi mladi Neretvani oživljavaju navedenu povijesnu bitku koju se dosad pogrešno smještalo u Mađarsku. Marčinko, reži, mora nan ostat trake jer moramo u Slobodana. E, piljara se ipak otvara! Kako đe? Pa na njegovu!“
Dužan sam vam na koncu i zgodu iz Jeovaca koja je izgledala poput prizora iz crtića. Kako sam guloz na kupine, brao sam ih naslonjen na bicikl. Kako sam pojeo sve koje su mi bile nadohvat ruku, naslonio sam bicikl na neku kladu i počeo se verati po njemu zaboravivši da bi ga trebalo pribiti uz nešto. Verem se tako prvo po pedali, pa se popnem na prečku, bicikl kako-tako stoji, ali kad sam pogledao prema dolje i shvatio kako nije ničim poduprt, odjednom sam izgubio ravnotežu i upao među trnje. Vadio sam trnove idućih nekoliko dana iz svih dijelova tijela, a sudbina me kleta desetak godina kasnije odvela na istraživanje u Trnovu rupu. Nitko pak ondje nije znao koliko sjećanje doslovno boli iako im je bilo čudno što se stalno češem!
Domagoj Vidović, likemetkovic.hr, ožujak 2016.