Obilježavanje 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva u središte je zanimanja hrvatskih znanstvenika (ponajprije povjesničara, povjesničara umjetnosti, ali i filologa i mnogih drugih), pa i u historiografski i književni kanon vratila različite artefakte, dokumente i vrela. Povratak je u kanon doživio tako i Ljetopis popa Dukljanina, prema kojemu se hrvatska historiografija, poglavito u razdoblju 1945. – 1990., maćehinski odnosila. Razlozi su za taj čudan odnos ponajmanje bili stručni, a znatno više ideološki jer se obilno spominjanje hrvatskoga imena u vrelu nastalome izvan granica tadašnje SR Hrvatske, neovisno o tome što je uza sve nejasne i neprovjerljive navode te netočna rodoslovlja, što nitko ne spori, nezaobilazno za rasvjetljavanje nastanka srednjovjekovne hrvatske države, moglo tumačiti kao pokušaj nametanja nacionalnoga pitanja koje u Lijepoj nam Bivšoj nije bilo nimalo poćudno.
O Ljetopisu su u katalogu izložbe U početku bijaše Kraljevstvo (ur. Tomislav Galović, Dino Milinović i Trpimir Vedriš, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2025.) ponajprije pisali Mirjana Matijević Sokol i Vladimir Sokol.
Oni su u tekstu Kralj Tomislav (910. – 928.) u Katalogu (str. 586–599) napomenuli kako se o kralju Tomislavu u Ljetopisu piše kao o pobjedniku nad ugarskom vojskom (Za vladanja Tomislavovljeva pokrene vojsku ugarski kralj zvani Atila da ga /Tomislava/ savlada) te kako je Ivan Kukuljević Sakcinski u latinskoj svezi in planitie Dalmae prepoznao opis sabora na Duvanjskome polju, tijekom kojega je po jednoj od nedokazanih predaja okrunjen kralj Tomislav premda u tekstu stoji da je riječ o kralju Svetopeleku.
Mirjana Matijević Sokol u opisu samoga djela (str. 596–597) navodi kako ga je po mišljenju većine povjesničara u XII. stoljeću napisao nepoznati barski svećenik s namjerom da obrani prava Dukljansko-barske nadbiskupije kao metropolije u odnosu na Dubrovačku nadbiskupiju, da je uščuvan u dvama rukopisnim primjercima na latinskome jeziku iz sredine XVII. stoljeća, od kojih se jedan čuva u Vatikanu, a drugi u Beogradu, te da je u ranoj hrvatskoj historiografiji više spisa povezanih s Ljetopisom, među kojima je i Hrvatska kronika, u kojoj je zapisana i legenda o ubojstvu kralja Zvonimira, koju je otac hrvatske književnosti Marko Marulić preveo na latinski. Kao temeljni sadržaj Ljetopisa Mirjana Matijević Sokol navodi katalog gotsko-slavenskih vladara od V. do kraja XII. stoljeća. Na stranicama koje je ispisao nepoznati barski svećenik, među ostalim, stoji kako je kralj Krešimir zauzeo čitavu Bosnu, donosi se i legenda o osnutku Dubrovnika i povijest Duklje, a spominje se i rješenje pitanja uporabe latinskoga i slavenskoga jezika na crkvenim saborima te naredba okrunjenoga kralja „da se posvete nadbiskupi, jedan u Saloni, a drugi u Diokleji“, iz čega je razvidno da su piscu Ljetopisa bili poznati zaključci splitskih crkvenih sabora iz 925. i 928. Uostalom, nepoznati je barski svećenik gotovo pa suvremenik sudbonosnih povijesnih zbivanja, pa je tim i čudnije (ili nije jer ipak je bila riječ o ideološkome pitanju) da se njegovo djelo tako olako odbacuje. S pravom stoga na temelju svega iznesenoga Mirjana Matijević Sokol zaključuje kako „kritička analiza pojedinih dijelova (Ljetopisa popa Dukljanina, op. D. V.) i uspoređivanje s drugim zapisima pokazuju da postoje vrijedni podatci koji su upotrebljivi u historiografskoj interpretaciji“.
Povratku se Ljetopisa popa Dukljanina u hrvatski historiografski kanon najviše mogu veseliti Hrvati u Crnoj Gori, čije se ime, jezik i identitet svakodnevno niječu, jer je to djelo nastalo na njihovu tlu, i to u gradu Baru za koji je nedavno preminula hrvatska povjesničarka Lovorka Čoralić u knjizi Barani u Mlecima onomad ustvrdila kako ga se neprestano isključivalo iz hrvatskoga etničkog korpusa, što je bilo posljedicom mletačke teritorijalne razdiobe prema kojoj je pripao pokrajini Mletačkoj Albaniji, a Barani su se po automatizmu svrstavali među Albance. Kao što je Lovorka Čoralić svojom knjigom koju je 2006. izdalo Hrvatsko građansko društvo Crne Gore ispravila tu pogrešku hrvatske i zapadnoeuropske historiografije, tekstovima se u katalogu ove izložbe Ljetopis popa Dukljanina vraća u kanon u koji su ga prije tko zna koliko stoljeća smjestili prvi hrvatski povjesničari poput Mavra Orbinija i Ivana Lučića Luciusa te otac hrvatske književnosti Marko Marulić. Napokon je razbaštinjena hrvatska baština ponovno ubaštinjena!
