Već se nekoliko tjedana kanim osvrnuti na nekoliko misli najvećih umova naših prostora, na što god se ta sveza odnosila. Prije nekoliko je tjedana u tjedniku Express Ante Tomić, veliki ljubitelj starije i nešto manje nove hrvatske književnosti, a poglavito lika i djela Ivana Mažuranića, ponovio svoju tezu iz nedavne kolumne po kojoj je upravo zbog „islamofobnih tekstova“, poput spjeva Smrt Smail-age Čengića, u Srebrenici pobijeno „osam hiljada muškaraca“ zgranut ujedno time što mu je i sin morao čitati neko „nenadahnuto napisano, banalno, i moralno i intelektualno sramotno nacionalističko smeće“.
Za početak pohvalimo Tomića za uporabu meni omiljene stilske figure – hiperbole – s tim da je Tomićevo precjenjivanje Mažuranićeve uloge u srebreničkome pokolju podjednako točno koliko i podcjenjivanje Mažuranićeva opusa. Mogao bi katkad čitati svojega kolegu Josipa Mlakića koji vrlo uspješno razobličuje pokušaje da se Andrićev roman Na Drini ćuprija (u kojemu su podrobno opisuje postupak nabijanja na kolac, kad već Tomić „obožava“ Mažuranićev stih Kome kolac, kome li konopac) i Andrićev opus uopće prikaže kao protumuslimanski.
Također bi mogao prolistati roman Nož Vuka Draškovića, koji sadržava opise „klanja, čerečenja, komadanja, masakriranja, silovanja i kanibalističkog iživljavanja“ (kako je prije nekoliko godina pisao Zlatko Pinter), koji je u Srbiji svakako čitaniji od spjeva hrvatskoga bana napisana sredinom XIX. stoljeća te koji je znatno izravnije, i zbog kasnijega nastanka (1982.) i zbog političke karijere samoga autora, mogao utjecati na srebrenički pokolj.
Kad Tomić već toliko moralizira, mogao se založiti i da se zabrane djela Hermana Hessea ili Aldousa Huxleya, koji su kvarili mladež uživajući u opijatima, a od starijih velikana svjetske književnosti Goethea, patnje čijega su književnoga lika izazvale val samoubojstava.
Vjerojatno je uzrok Tomićeva neprestana pljuckanja po Mažuraniću ljubomora prema starijemu kolegi, možda žal što se vjerojatno ni o jednome Tomićevu djelu neće izvan „prostora istovjetnih jezika“ (kako voli istaknuti Jergović) pisati koliko o Mažuranićevu spjevu. Pribilježiti treba kako je i banovanje u službi cjelokupnoga naroda nešto odgovornija uloga od stavotvoriteljstva na jednome političkome polu, pa i to može izazvati ljubomoru. Možda bi se Tomić katkad mogao upitati, da parafraziram Gibonnija, i šta će njemu njegova dica reć kad u javnome prostoru, valjda u nedostatku pravih riječi (što nije pohvalno za pisca), djela vlastitih kolega naziva smećem, a same kolege vrlo često i mnogo pogrdnijim imenima dok istodobno „sve drukčije“ proziva za nesnošljivost i primitivizam.
Na koncu, pitam se još gdje je nestao čovjek koji je pisao o tonkama i cvrčcima u trajektnim lukama i koji nas je zasmijavao hašekovskim proturatnim prizorima. Otkud li se samo nakupila tolika gorčina?
Patnje staroga Gorana – lijepo ti je izgnanik biti, domovino, hvala ti
Autor je drugoga štiva, na koje ću se ukratko osvrnuti, Miljenko Jergović. Njega je, pak, zaokupila pojava da Hrvati svoje uglednike rado izgone iz domovine, među ostalim i u Sarajevo. Poprilično je zanimljiv izbor izgnanika na kojemu su u istu ravninu stavljeni, primjerice, Goran Babić i Viktor Vida. Pitam sebe i vas koliko je usporediva sudbina Slivanjca Gorana Babića (a Jergović ga zove hercegovačkim sinom ni jednom jedinom riječju ne spominjući njegov pravi zavičaj, Neretvansku krajinu), koji je do 1990. žario i palio hrvatskom književnom pozornicom (nerijetko i određujući tko će se s nje (s)maknuti) te se vlastitom voljom preselio u Beograd, s kobi Bokelja Viktora Vide, kojemu je, kao prevoditelju i članu uredništva Agenzia Giornalistica Italo-Croata, povratak u domovinu nakon 1945. ostao sanak pusti, što ga je poslije i potaknulo da si oduzme život. Dakle, Babić je iz Hrvatske otišao svojevoljno, s pozicije moći, u intervjuima ističući kako Miloševićev režim ne može kritizirati jer nije pristojno da gost kori domaćina, a Viktor Vida u domovinu se nije smio vratiti jer je, eto, prevođenje i uređivanje časopisa bilo protunarodna rabota i protudržavni čin.
Budući da Jergović tvrdi da je izgon iz Zagreba pokazatelj da je netko istinska hrvatska veličina, kao prvo se pitanje nameće je li Krleža veliki književnik s obzirom na to da ni tijekom ni nakon Drugoga svjetskog rata nije napuštao Zagreb. Drugo je, pak, pitanje koje se postavlja u koju kategoriju svrstati književnike poput samoga Jergovića, tj. književnike koji su, primjerice, iz Sarajeva došli u Zagreb te u njemu poprilično lijepo i, hvala Bogu, lagodno žive. Logično se stoga upitati je li Jergović Hrvat jer ako nije Hrvat, još može biti veličina, a ako jest, po njegovoj logici po kojoj Hrvati istinske veličine istjeruju, za to nema izgleda. Mogućnost da nije ni Hrvat ni veličina, dakako, nisam razmatrao.
O medijskoj slobodi
Na kraju umjesto veseloga dodatka spominjem kako su me s jedne od „velikih“ televizijskih kuća prije nekoliko tjedana zvali kako bih s onomastičke strane protumačio uporabu različitih imena za ista područja s posebnim osvrtom na slučaj Banovine i Banije. Urednica je bila iznimno zadovoljna primjerima i opsegom objašnjenja, ali prilog nikad nije emitiran. To vam se zove neovisnost i otvorenost medija – objavljujem samo ako se poklapa s onim što promičem.