U godini u kojoj se obilježava 150 godina kazališnog života u Metkoviću prenosimo tekst Anđele Vidović, doktorandice na Filozofskom fakultetu u Osijeku, objavljen u zborniku radova Prvih 600 godina Metkovića, u kojem autorica na analitički način obrađuje temu metkovskog kazališnog života.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

Metkovski kazališni krvotok ili kako na bogatoj tradiciji izgraditi budućnost

Jedinu sveobuhvatnu studiju metkovskog kazališnog života, koja obuhvaća sad već 147 godina kazališnog amaterizma, napisao je povjesničar Ivan Jurić. Njegov ”Kazališni život u Metković 1875 – 2008” ne ulazi u teatrološke analize bilo repertoara, bilo povijesnih silnica i skretanja, nego na jednom mjestu istraživaču podastire vrijedne putokaze. Pažljivijem čitatelju oni služe poput kronike uspona i padova kulturnog života u gradu, koji posebno kad je riječ o kazalištu, izrasta oko hotelskih ili pozornica kasina i kockarnica. Ambicija rada nije prepričati čitavu povijest našeg kazališta, ona je uostalom dostupna u monografiji i sjećanjima mnogih naših sugrađana, nego zapravo ukazati na najblistavije trenutke te povijesti kako bismo osvijestili ne samo važnost kazališta u životu jednog grada, nego i osvijestili što se događa kad je jedini sadržaj praznina popodneva u ispijanjima kava. Isprva je i kazališno djelovanje bilo upravo to, dokolica, diletantska zabava, a s razvojem u mnogim sredinama postupno i nerijetko podrugljivi te hrabri prokazivač narodnih mana i vrlina. Ukratko, nimalo bezazleni društveno-politički komentator. Kazališna tradicija Metkovića nije tu nikakva iznimka, osim što zadnjih godina uz povremena buđenja ipak stagnira. U prvome redu kad je riječ o gostovanjima bez obzira je li riječ o dramskom programu ili gostovanjima predstava za djecu i mlade.

Kazališna je tradicija kao i u ostatku Hrvatske začeta s djelovanjem narodnih čitaonica. Godine 1873. osnovana je Narodna čitaonica Neretvanska, a već dvije godine kasnije unutar nje se osniva kazališna sekcija čije je djelovanje nažalost nezabilježeno. Iako je tijekom godina kazališna sekcija mijenjala imena, a kontinuitet je bio krhak poput lutke na koncu, kazališni diletantizam bio je kontinuirano prisutan. Kazalište određuje prostor, pa su tako prve zabilježene predstave nastale zbog izgradnje pozornice u hotelu ”Austria”, u devedesetim godinama 19. stoljeća. Igrane su prigodničarski poput održavanja maškara ili plesa. Zanimljivo, igran je prvi pučki igrokaz Josipa Freudenreicha, ”Graničari'”, premijerno izveden u Zagrebu 1857. Komad nastao pod snažnim utjecajem bečke pučke komedije, prije svega Johanna Nepomuka Nestroya, pohvalio je tad i naš prvi kazališni kritičar, Dimitrije Demeter ”Istina je, da izraz nije posvud baš narodan, da ima komad duljina i da je gdje gdje pokoja dosjetka odviše krupna, ali je svakako općinstvu pribavio ugodnu večernu zabavu” (prema Senker: 1984: 10). Prvi se put na našoj pozornici nakon Držića i Brezovačkog  čuo izvorni narodni govor. Izvedene su još popularne povijesne tragedije ”Kraljević Radovan” Ide Fürst i ”Posljednji Zrinjski” Higina Dragošića (koji će MAK poslije i obnoviti). Izvođene predstave najavljuje postupno osamostaljivanje, ali i uobičajenu ranu okrenutost pučkim igrokazima.

Općenito povijest metkovskih diletanata ili amatera obilježena je ne samo nužnim kontekstom, nego i borbom za prostor, kao što je uostalom bio slučaj s većinom hrvatskih družina. Iako je postojala dvorana 1933., a poslije i scena u dvorani hotela ”Zagreb”, za koju je zaslužan Cvjetko Pavlović, prekid djelovanja tijekom dvaju svjetskih ratova, požari i neimaština, otežavali su profesionalizaciju i održavanje kontinuiteta. Nacrti za samostalan prostor, današnje Gradsko kulturno središte Metković u kojem je održan stručno-znanstveni skup ”Metković 600 godina”, pojavili su se i prije Drugog svjetskog rata. Imena su se mijenjala iz ”Sokolskog ” u ”Narodni dom”, a sama zgrada završena je nakon silnih napora 1977. Stipe Šuvar prerezao je vrpcu. Ideja da se u poraću kazalište ”na brzinu” profesionalizira ima svoje prethodnike u međuratnom razdoblju, u knjižicama i uputama Ljubomira Marakovića i Aleksandra Freudenreciha, zagrebačkog arhitekta koji je projektirao buduću metkovsku pozornicu i gledalište. Njih dvojica nisu mogli biti različitiji, no slagali su se u jednom – pučko kazalište važan je dio narodnog života, odnosno nacionalnog kulturnog identiteta. Pučki teatar kakav su oni zamišljali uz Mesarića i Senečića održavao se od 1950-ih u dijelu razgranatog i strašno poticanog kazališnog amaterizma uglavnom u manjim gradovima i na selu.

Upravo se na toj tzv. ”nestručnoj pozornici” odvijala ”svečana igra monumentalnog karaktera”  prvo u režija Drage Bušića i Ivice Gluščevića, a kasnije u njihovih nasljednika od Marija Miszmera, Matka Brljevića do profesionalnih gostujućih redatelja poput Dražena Ferenčine ili Radovana Marčića. Ono što je posebno zanimljivo upravo su ambiciozni početci gdje je i granica između amaterizma i profesionalizma najviše zamućena – naime od 1945. pa do najuspješnije sezone 1948./49. tad još bez dvorane u Metkoviću igrali su Gogolja, Cankara, Nušića, Držića, Jožu Horvata, Steriju Popovića, Čapeka, Tucića. S ”Ljubovnicima” gostuju u Zagrebu. Bitna im je bila scenografija i kostimografija. Svega nekoliko godina poslije javlja se jedna od najvažnijih i najzanimljivijih inicijativa u gradu s nepostojećom lutkarskom tradicijom. Nastavnik Živan Bjelovučić pokreće radionicu kazališta lutaka u sklopu osnovne škole te se 1953. događa i prva premijera, ”Dugonja, Trbonja i Vidonja”. Predratna i poratna uspješnica Mladena Širole nastala je 1936. prema češkoj narodnoj pripovijetci koju je objavio Karel Jaromír Erben, a u hrvatskim je lutkarskim kazalištima mnogo puta izvođena i nagrađivana. Radionica se na neko vrijeme gasi da bi bila ponovno pokrenuta na prijelazu iz 1957. u 1958., izrađuju se ginjoli, lutke koje se navlače kao rukavica s tri prsta. Već 1960. postavljen je lutkarski ”Dundo Maroje”. Šezdesetih godina prošlog stoljeća učenici Magica i Bernard Čupić te Hrvoje Šakota izrađuju lutke i gledaju lutkarske predstave, dok su današnja djeca sretna ako u Metkoviću pogledaju pokoju gostujuću generičku ili amatersku inačicu ”Maše i medvjeda”.

Amateri zbog spomenute borbe za prostor, nedostatka infrastrukture, nerazumijevanja politike koje je rak-rana svih kulturnih politika, ali i smjene generacije od 1955. do 1981. praktički prestaju s radom. Kad se napokon vraćaju igraju Nušića, Katunarića, Hadžića, Raosa, Ayckbourna, Feydeaua, Dušana Kovačevića. Gostuju antologijski Bourekov ”Hamlet”, splitski HNK, Teatar u gostima i mnogi drugi. Javljaju se i prvi domaći kritičari poput nastavnice Ivanke Ujdur, poslije će o MAK-u pisati Jakša Fiamengo i Anatolij Kudrjavcev, nimalo neobična pojava u vremenu gdje su se pisali kritički osvrti i o primjerice, radiodramskom stvaralaštvu. S Domovinskim ratom i poraćem kazalište ulazi u novu fazu – religioznu, nabožnu, prigodničarsku, uglavnom oslonjenu na komedije. Uz radijske igre, obnove određenih starih predstava, mjesto nalaze Ivo Brešan i Jolanda Tudor (njezin ”Jedan je Bog”, obilježava moju generaciju i odrastanje na prijelazu devedesetih u dvijetisućite). O kaotičnosti tih vremena svjedoče ponovno gostovanja – dok u Gavelli 1997. gostuje MAK, to se kazalište istodobno potiho odriče Ivice Vidovića. Na pozornici tadašnjeg Doma kulture gostuju predstave Ivice Boban, Renea Medvešeka, Georgija Para, Nenni Delmestre, Durbešića… Imena koja su od 2010. sve rjeđa, prepuštena inicijativama i financijama pojedinih institucionalnih ili komercijalnih kazališta koja su dovoljno jaka da rade isključivo putujuće predstave, kao što je bio slučaj s gostovanjem ”Bella figure” Yasmine Reza u režiji Borisa Liješevića te produkciji Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu 2016.

Nekadašnji entuzijazam i pokretačku silu pojedinaca zamijenila je inercija, ali i velika promjena u strukturi stanovništva. Istiskivanje dramskih programa iz školskih kurikula postavio je Lidrano kao usamljenika u kreativnim susretima mladeži. Uspjesi na tom natjecanju posljedično su potaknuli i jednog od talentiranijih mladih dramaturga i redatelja, Ivana Penovića (koji je pohađao Gimnaziju Metković), da iz kulturno nepoticajne i inertne sredine oblikuje osebujan kazališni jezik te potvrdi sad već uvrijeđenu tezu o stihijskom razvoju kulture u našim sredinama. Tu su još glumica Josipa Anković (odnedavno članica ansambla Gradskog satiričkog kazališta Kerempuh) i redatelj Dražen Krešić (Hrvatsko narodno kazalište Varaždin, Teatar &TD, Lisinski). Zavidan ili malen broj, ovisno kamo naginjemo, optimizmu ili pesimizmu. Smatramo li kulturnu politiku, ili nekadašnju pogrdno nazivanu društvenu nadogradnju, važnim dijelom života naših sugrađana, neophodnu u prvome redu kad se osvrćemo na najmlađe koji su zbog sve manje kulturne razmjene zakinuti za mnoge, razvojno važne elemente kazališta od lutkarstva, kazališta sjena, neverbalnog kazališta do dječjih mjuzikala. Povijest MAK-a nije važna u smislu zadovoljenja crtice sudjelovanja na amaterskim smotrama. Nije isključivo važna kad smo s pravom ponosni na nagradu za najbolju glumicu Manuele Šiljeg Malezija u predstavi ”Da nije ljubavi” Petra Slovinića i režiji Radovana Marčića na 63. Festivalu amaterskih kazališta Hrvatske. Ona je kao i u prošlosti most između amaterizma i profesionalizma, života i kazališta. MAK-ova borba za prostor ispisuje kulturnu povijest grada. Tu je da nas podsjeti i obvezuje što sve propuštamo kad kontinuitet kazališnog djelovanja uzmemo zdravo za gotovo oblikujući polivalentne kulturne prostore. Zaboravljajući njihove prvotne namjene brišemo vrijedna mjesta memorije. Ne odgajamo generacije, živimo praznije. Sjediti u gledalištu Gradskog kulturnog središta Metkovića znači biti dijelom iste one Freudenrecihove vizije koja je oblikovala blokove centra Zagreba, kao i mnoge domove kulture u Hrvatskoj. Znači biti dijelom nečeg što je veće od nas samih.