Svjetski maratonci, oni koji su ljubitelji pomalo ekstremnih izazova, ove godine čekaju samo jednu stvar – a to je Svjetsko prvenstvo u planinskom trčanju na duge staze. Lokacija? Ni manje, ni više nego Argentina, točnije prostrana i surova Patagonija.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

Svjetsko prvenstvo održat će se 15. i 16. listopada i na njemu će sudjelovati i naš Ante Živković koji se planinskim maratonom bavi tek četiri godine i ponajbolji je u Hrvatskoj. A sve je počelo utrkama od 2000 metara…

– Ali ja nisam ništa znao o tome. Potom je sestra gledala jednu utrku štafete u Dubrovniku te smo htjeli sastaviti tu štafetu i trčati pa smo ona i ja pitali moja dva prijatelja trkača žele li nam se pridružiti – i pristali su. Pobijedili smo. A dan nakon bila je još jedna utrka i bio sam bolji od ovog prijatelja koji trči i tako sam krenuo sa svime – prisjeća se Ante 2015. godine i svojih početaka pa nastavlja.

Priroda i uživanje

– Za koju god sam utrku saznao, na nju sam išao. Uglavnom po Dalmaciji jer mi je bilo blizu zbog fakulteta. Tako se to vezalo jedno na drugo i 2015. nastupio sam na utrci koja je bila izborna za Svjetsko prvenstvo u Sloveniji u planinskom trčanju na duge staze . Podijelio sam treće mjesto i izborio nastup u reprezentaciji. Tako je krenulo moje planinsko trčanje.

Objasnio je i koja je razlika između planinskog trčanja na duge staze i običnog maratona za njega najvažnija.

– Planinski maraton je bolji jer je ljepši doživljaj, priroda, uživanje, dok u običnom cestovnom maratonu nema nekog pejzaža i moraš cijelo vrijeme imati svoj tempo. A ovdje si u prirodi priroda, ima uspona, teže je i iscrpljujuće. Jednom smo trčeći naišli na krave, bikove, a na Velebitu smo vidjeli i poskoke. Moraš biti spreman na sve.

Je li spreman na uvjete u Patagoniji i Svjetsko prvenstvo koje je na rasporedu 15. i 16. studenog ove godine?

– Gledao sam teren na internetu, ima malo kamena, ali to mi odgovara. Kod nas ga baš i nema. Nisu neke utrke kod nas konkurentne da bi se moglo pripremiti za to. Možda jedino Velebit. Tamo je moj klub organizirao utrku, ali ne čeka nas na SP-u takav teren. Tamo će biti trčljiv tren.

A baš tamo Živković će trčati obje discipline, i 16 kilometara i utrku od 40 kilometara.

– Bit će teško fizički, psihički ne ako si pripremljen na dužinu. Maraton je sam po sebi težak, planinski je još teži. Trčao sam i prije tako, ali nikada na razini Svjetskog prvenstva. Na takvim utrkama nema kalkulacija i strategija, mora se ići jako na obje utrke. Konkurencija je na svjetskoj razini jaka, kod nas u Hrvatskoj se ne ulaže puno u izvanstadionsku atletiku. Zato Hrvati nisu konkurentni na višem nivou.

To je i jedan od razloga zašto Savez ne financira ovo Svjetsko prvenstvo?

– Na početku godine Savez je odlučio koje se utrke plaćaju, prošle godine išlo se i na Svjetsko prvenstvo i na Europsko prvenstvo koja su bila u Poljskoj i Makedoniji. Ovo je daleko, a i zna se da nismo konkurentni, tako da sami plaćamo ako želimo ići.

Naš Savez ne financira ovo Svjetsko prvenstvo, već trkači osobno

Ante kaže da bi trošak odlaska na SP u Argentini za njega mogao biti oko 12 tisuća kuna. No to ga ne sprečava da ode.

– Idem zato što to volim, već sam bio na takvim utrkama. Bit će to iskustvo više, nastup za reprezentaciju i želim biti bolji nego zadnji put. Nadam se da će sve biti po planu.

S obzirom na to da je sam svoj trener utrke i natjecanja diktira si sam. Za ovaj SP dobro se priprema.

– Svaka utrka je priprema, nema nekih klasičnih. Prije prvenstva trčim trailove i to mi je kao trening za Svjetsko prvenstvo. Što se tiče planinskih utrka, u dobroj sam formi. Baš sam nastupao u Italiji prije tri tjedna i bio sam drugi (1.37:37), nakon toga bio sam u Francuskoj na trailu. Tamo sam bio 12. U dva dana dvije utrke, to mi je bila svojevrsna priprema. Bio sam zadovoljan. Sada na SP-u bilo bi super završiti utrku, ali to nije cilj. Cilj je ostvariti što bolji plasman, a koliko će to biti ostvarivo, vidjet ćemo. Cilj je pokušati biti u prvoj polovici natjecatelja. Da budem na razini više od zadnjih europskih i svjetskih prvenstava na kojima sam bio – kaže naš maratonac pa otkriva o čemu jedan sportaš razmišlja kada trči 42 kilometra.

– Mogu reći za sebe, ali i druge da nema puno razmišljanja o nečem drugom. Koncentracija je usmjerena na utrku, na tempo i trčanje. Ništa drugo.

Prvostupnik je kineziologije i posvećuju se razvoju djece

Ante je ove godine došao do titule prvostupnika kineziologije, a prošle je godine u Zaprešiću otvorio svoj atletski klub Fit. Kreće i u trenersku karijeru.

– Teško je, ali tko želi, nađe način, tko ne želi, nađe izgovor. Treba se rasporediti vrijeme i staviti granicu da se ne ide u širinu. Ako se radi profesionalno, radi se s nekoliko sportaša, individualni je pristup. Imamo dosta članova, deset osoba po treneru. Motivacije mi za sve to nikada ne nedostaje.

Inače, on je član AK Dubrovnik, a prije trčanja vozio je bicikl i igrao nogomet. S biciklom je i bio na nekoliko brdskih utrka, a onda je krenuo s maratonom, vidio da može konkurirati i u tome i ostao. Pored svega sada i sam s klubom Fit organizira utrke.

– Ovaj tjedan organiziramo treće kolo zaprešićke lige, a glavna utrka je Božićna West Gate utrka. Sve naše utrke uključuju djecu, baš smo se tome posvetili po kategorijama, elektroničko mjerenje vremena imamo, kao i medalje, sve. Napravili smo razinu više za cestovnu atletiku za djecu – ponosno je zaključio.

Piše: Katarina Kušec/Večernji list