Donosimo priču o mladom poduzetniku iz doline Neretve koji je postao žrtva svemoćnog biroktatskog sustava. On se zove Luka Jelčić i svoju je ‘poslovnu sudbinu’ ispričao na svom FB profilu. Mi je prenosimo u cijelosti jer je vrijedi pročitati.
Priča o odnosu države prema mladim poduzetnicima. Priča o šupljem Hrvatskom sustavu. Priča o uhljebima. Jednostavno priča o Hrvatskoj.
Moje ime je Luka Jelčić, imam 30 godina, nezaposlen, bivši “hrvatski mladi poduzetnik” i nažalost ovo je moja priča.
Moja priča počinje malo prije 2012. godine, nakon završetka fakulteta. Uvijek je bila dvojba kao i svakog mladog čovjeka nakon završene škole. Ostati u Zagrebu i graditi karijeru ili vratiti se doma i s Obitelji pokušati izgraditi nešto. Ja sam se pak, odlučio se za ovo drugo. Mlad, nadobudan otvorio sam poljoprivredni obrt, zasukao rukave i krenuo. Već sam u glavi imao konture šta želim i na koji način to izvesti. Što bih se reklo od polja do stola. U zbilji se to i ostvarilo.
Samo uz jednu VELIKU grešku. Ta greška je bila uzimanje poticaja od zavoda za zapošljavanje.
Normalno tada nije bila greška, jer svatko normalan razmišlja da ti na takav način država daje onaj potreban mail “kick”, mislim u “normalnim” državama.
Ugovor prema zavodu ispunjen korektno, aronija raste i čekamo na prve plodove. Sve kao u bajci.
I tu sretna priča završava i počinje moja borba sa vjetrenjačama i zaposlenicima od kumova, stričeva, rođaka itd…
Dolazi opomena da sam kršio ugovorne obveze.
Zovem jednog zaposlenika na HZZ, zovem drugog, zovem trećeg…šaljem jedan prigovor, drugi, treći…svakog pitam isto pitanje. Gdje je moja greška? Naveli su ih par, jednu iza druge. Kako bih jednu demantirao, pojavila bih se druga. A navodili su stvari i koje nisu u ugovoru, izmišljali, petljali, lagali…a nisu znali na kakav su tvrd orah naišli.
Samo jedan dokaz, koji inteligentni ljudi rade na HZZ (čast iznimkama i poštenim djelatnicima od koji su mi neki čak i dali podršku), čovjek mi uporno tvrdi da su “dobit i primitak ista stvar”.
Jedan je čak izjavio :”Gosparu, pođite na sud, dobiti će te 100%.”
I šta pomisliti u tome trenutku?! Očigledno sam u pravu 150%, a prema svim izgledima ću morati na sud jer vidim da mi ništa drugo ne preostaje. Čak mi je jedan istaknuti dužnosnik rekao rečenicu koja mi danas odzvanja da u Hrvatskoj “pravo i pravda nisu isto”….
Na puno sam vrata kucao u tim trenucima, puno ih se zatvaralo…al nema veze. Ja sam tada naučio da u Hrvatskoj očito sve mora ići na teži način.
(Jedino u slučaju ako si član stranke, onda nema problema-nema suda, što nažalost nisam bio)
23.10.2015 su pustili zadužnicu i blokirali me, 3 dana iza mog rođendana. Za nekog tko nikad lipe nije bio dužan prvotno je bio šok. Kasnje je to bila realnost i naučiš živiti s tim i nositi se jer na kraju tunela uvijek dođe svijetlo.
Angažirao sam odvjetnika i krenili smo u borbu.
Prvo ročište koje smo imali bilo je 7.12.2017, tu smo saslušani ja i moj svjedok, od strane Zavoda se pojavio samo njihov pravnik. To je još jedan dokaz njihove samouvjerenosti i bahatosti. Bilo je tu pitanja koja nisu imala veze s ugovorom i predmetom uopće, al ok to je bio njihov izbor.
Tu smo svi saslušani. Sad sam bio na čekanju do očitovanja suca.
Prva pobjeda se dogodila 28.2.2018 na općinskom sudu u Zagrebu, glatko bez ikakvih problema sudac je donio sve odluke u moju korist. Naravno da se je HZZ žalio na tu odluku , prema njihovoj žalbi to je više bilo pro-forme jer kao red je žalit se, i morali smo ići na županijski sud. Odnosno na drugostupanjsku presudu koja je također ošla u moju korist dana 17.7.2018.
Sad sljedi ono najbitnije. Ljudi koji mogu slobodno reći uništavaju tuđe snove, ne štite malog čovjeka, ljudi koje nije ništa briga osim njihovih guzica i primanja od 10 tisuća kuna pa na više, ljudi koje sam molio da se ovo zaustavi.
Mirando Mrsić – tadašnji ministar kojem sam slao pismo da se zaustavi ova lakrdija, naravno nikad nisam dobio odgovor.
Lora Vidović- tadašnja i sadašnja pučka pravobraniteljica kojoj sam slao pismo da me zaštiti, na kraju krajeva to joj je i dužnost, naravno ni od nje nikad nisam dobio odgovor.
Ankica Paun Jarallah- tadašnja ravnateljica HZZ na nivou cijele države. E od nje sam dobio odgovor na moje pismo. U njemu je pisalo da mi Zavod može izaći u susret i da platim dug u 12 mjesečnih rata, tada se dug već popeo na 25 tisuća kuna.
Dasen Jasprica- pročelnik za Dubrovačko-Neretvansku županiju. Odgovoran za sve podružnice u županiji. Čovjek koji je mogao sve stopirat i okončat dok je još sve bilo na početku. Čovjek koji misli da nema nitko iznad njega.
Mirjana Stanković- žena kojoj sam najviše vjerovao, koju sam upoznao kao jednu moćnu ženu sa stavom i na kraju krajeva žena koja je uz Dasena mogla ovo sve obustavit da nedođe do ovog. Probudila je u meni inat koji će se pokazati kao ključ u mojoj pobjedi.
Svi vi gore navedeni možda ćete ovo pročitati, vas dvoje zadnjih hoćete sigurno jer ovo najviše pišem zbog vas.
Vjerujem da vama broj 1029 neznači ništa.
Broj kao i svaki drugi.
Sad ću vam reći šta meni znači:
- 1029- dana blokade
- 1029- dana patnje
- 1029- dana tuge
- 1029- neprospavanih noći
- 1029- popijenih tableta za tlak
- 1029- dana nezaposlen
- 1029- posramljenosti
- 1029- borbe protiv vas uhljeba
- 1029- biti nevin, a progonjen.
Najžalosnije od toga svega je da je danas 23.8.2018, presuda je donešena 17.7.2018 i imali su rok da me moraju u roku 15 dana odblokirati i vratiti sve novce koje se uzeli kad su aktivirali zadužnicu. Gle čuda, ništa od toga nije napravljeno. Dakle u trenutku dok ovo pišem još sam blokiran.
Ne želim vam ništa loše što se zdravlja tiče u životu. Ali vam želim da prođete, ovo što sam ja prošao u 1029 dana. Samo da osjetite taj jad, tugu i sve ostalo negativno što sam ja osjećao.
Da pogledate svojoj djeci u oči i plačete kao što sam i ja.
Samo ja i moja obitelj znamo šta smo sve prošli u ovih 1029 dana zajedno. Nisam nigdje spomenuo da sam otac 3 mala anđela, koji su prolazili ovo samnom. Oni su ti koji su mi dali snagu za ići dalje. Oni su ti koji će mi i dalje dati snagu da se borim protiv takvih kao vi. Oni će mi dati snagu da vas smjenim.
Sad ja vas pitam.
Jeli znate kako je podizati 3 malodobne djece uz dječiji doplatak i porodiljni ,a blokirani ste?
Jel znate koliki su troškovi života peteročlane obitelji a blokirani ste?
Jeste li se ikad zacrvenili?
Jeli mirno spavate?
Jeste li ikad došli u situaciju da nemate za kupiti Bebimil jer ste blokirani?
Jeste li ikad došli u situaciju da 30-tog nemate za platiti ratu kredita (koji sam uzeo zahvaljući vama)?
Jeste li ikad došli u situaciju da dođete na razgovor za posao i kažete da ste blokirani i na sudu s državnom institucijom, a poslodavac vam se nakon toga zahvali?
Niste! Jer vi živite na našoj grbači. Ja i moja obitelj plaćamo porez da vi imate plaću. Ja i moja obitelj plaćamo porez da bi imate za skupa auta i skupe mobitele. Ja i moja obitelj plaćamo porez da vi možete fino papati…
Imate članak o meni u Slobodnoj i na nekoliko portala. Emisiju na plodovima zemlje. Pogledajte u moje lice. To vam je lice slomljenog Hrvatskog “mladog poduzetnika”- Oca, Brata, Muža, Sina, Unuka…to je lice koje će te pamtiti do kraja života.
Svi vi koji me smatrate za prijatelja, poznanika, rođaka širite i djelite ovaj post. Nemojte se sada djeliti na lijeve i desne. Ako oni mogu djelovati zajedno protiv nas zašto nebih mi djelovali zajedno protiv njih.
Ovo je moja priča. Sutra već možda ovo čeka nekog od vas. Vašeg sina, vašeg oca, vašeg muža, vašeg unuka.
Ja znam koju težinu i odgovornost nosi ovaj tekst. I šta me sve čeka. Bitku sam dobio, dobit ću i rat. Zbog sebe , zbog moje djece, zbog moje žene, zbog moje Obitelji.
Ali ja sam spreman i čekam.
Jeste li vi spremni?
Foto: Facebook
