Nova znanstvena studija o seobi Slavena i doseljenju Hrvata: dr. sc. Radomir Jurić sudjelovao u istaživanju

U uglednom svjetskom znanstvenom časopisu Nature je objavljena nova znanstvena studija o doseljavanju Slavena u čemu je svoj obol dao Neretvanin i bivši ravnatelj Arheološkog muzeja u Zadru dr. sc. Radomir Jurić, o čemu piše i Večernji list:

Sekvenciranjem više od 550 do danas neanaliziranih drevnih genoma međunarodni tim znanstvenika otkrio je da genetski tragovi Slavena upućuju na njihovu pradomovinu na području od današnje južne Bjelorusije do središnje Ukrajine, koje se poklapa s onim što su jezične i arheološke rekonstrukcije dugo sugerirale.

Od Baltika do Balkana

Istraživanja su pokazala da su od 6. do 8. stoljeća istočna Njemačka, Poljska, Ukrajina i Hrvatska doživjele veliku promjenu kad je riječ o genetskom podrijetlu svojih stanovnika, koje se očitovalo u tome što je više od 80 posto populacije imalo drugačije genetsko podrijetlo od doseljenika iz istočne Europe. U istočnoj Njemačkoj i Poljskoj ta je genetska promjena bila gotovo potpuna jer su se raniji germanski narodi uglavnom odselili te ostavili širok prostor za slavenska naseljavanja. U Hrvatskoj je došlo do naglašenijeg miješanja između novih istočnoeuropskih doseljenika i lokalnih zajednica, a ta raznolikost podrijetla i danas je prisutna u modernim populacijama ovih područja te objašnjava izvanrednu raznolikost koju nalazimo u kulturama, jezicima, pa čak i genetici današnje srednje i istočne Europe, navodi se u priopćenju HAZU-a. Studija s rezultatima istraživanja međunarodnog tima sastavljenoga od četrdesetak istraživača iz Njemačke, Austrije, Poljske, Češke i Hrvatske, predvođen konzorcijem HistoGenes, koji je dao odgovore na pitanja vezana za doseljavanje Slavena s prvom sveobuhvatnom studijom drevnog DNK srednjovjekovnih slavenskih populacija. S hrvatske strane u istraživanju i nastanku studije sudjelovali su akademik Mario Šlaus, upravitelj Antropološkog centra Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, i bivši ravnatelj Arheološkog muzeja u Zadru dr. sc. Radomir Jurić.

Širenje Slavena jedan je od najvažnijih, a ujedno najmanje shvaćenih događaja u europskoj povijesti. Od 6. stoljeća slavenske su se skupine počele pojavljivati u pisanim izvorima Bizanta i Zapada i naseljavale su prostore od Baltika do Balkana i od rijeka Labe do Volge. No, za razliku od seoba nekih germanskih plemena poput Gota ili Langobarda ili osvajanja Huna, slavenska priča dugo je bila težak izazov za povjesničare srednjeg vijeka. Razlog je u tome što su rane slavenske zajednice ostavile malo arheoloških tragova. Istraživanja provedena u Hrvatskoj posebno su važna jer rješavaju jedno od ključnih pitanja hrvatskoga nacionalnog identiteta – tko su Hrvati i kada su stigli na istočnu Jadransku obalu.

Akademik Šlaus napominje da zahvaljujući dugogodišnjoj intenzivnoj znanstvenoj suradnji Antropološkog centra HAZU, Arheološkog muzeja u Zadru i Instituta za evolucionarnu antropologiju Max Planck u Leipzigu konačno imamo odgovore na važna pitanja. – Isto kao i zajednice koje su naselile istočnu Njemačku i Poljsku, Hrvati dolaze s područja koje čini moderna južna Bjelorusija i sjeverna Ukrajina, uglavnom uz gornji tok rijeke Dnjepar. Nismo još sigurni kada su krenuli na put, ali na istočnu obalu Jadrana stižu u drugoj polovici 7. stoljeća, što ne znači da ih se dio nije doselio i prije. Dakle, našim istraživanjima potvrđeno je doseljavanje Hrvata u sedmom stoljeću iako je hrvatsko ime prvi put zapisano tek u devetom stoljeću nakon stvaranja hrvatske države, a što se tiče pradomovine Hrvata, ona se uobičajeno smještala u južnu Poljsku i sjevernu Češku, dok ju rezultati naših istraživanja smještaju dosta sjevernije i istočnije. Važno je istaknuti dvije stvari: riječ je o migraciji izdaleka, pri čemu su ljudi morali prijeći put od 2500 do 3000 kilometara, uglavnom pješice, a doseljavale su se cijele zajednice, ne samo muškarci, a u povijesti su rijetki slučajevi da se seli cijeli narod. U odnosu na obrazac koji je uočen u sjevernijim migracijskim područjima, hrvatska je priča o promjeni, ali i kontinuitetu. Naime, drevni DNK iz Hrvatske pokazuje znatan priljev novoga istočnoeuropskog podrijetla, ali ne i potpunu genetsku promjenu. Umjesto toga, istočnoeuropski doseljenici miješali su se s lokalnim populacijama stvarajući nove, hibridne zajednice. Treba istaknuti i to da su Hrvati, za razliku od drugih sličnih zajednica, rado primali došljake tijekom putovanja, a kad su došli, primali su i starosjedioce, i među njima nema razlike, već vlada egalitarizam pa su tako jedni uz druge pokapane genetski različite osobe – objašnjava akademik Šlaus.