U naših istočnih susjeda uobičajena dosljednost: nakon što su prije nekoliko mjeseci bunjevačke govore proglasili posebnim jezikom, sad tvrde kako južni Slaveni govore četirima jezicima – bugarskim, makedonskim, slovenskim i srpskim.
Srpskim govore, kako se navodi u srpskim udžbenicima za osmi razred, i Hrvati koji srpski jezik zovu hrvatskim, Bošnjaci koji srpski jezik zovu bosanskim/bošnjačkim te neki Crnogorci koji srpski jezik zovu crnogorskim.
Gdje se u toj cijeloj priči izgubio tzv. bunjevački jezik, koji su subotički gradski vijećnici nedavno izmislili, ostaje pitanje jer ako bunjevački nije srpski, možda je inačica bugarskoga, makedonskoga ili slovenskoga jezika koji ti nesretni Bunjevci vlastitom zabludom zovu bunjevačkim kao što zabludjeli Hrvati srpski jezik zovu hrvatskim, čemu su se, primjerice, stotinjak godina čudili srpski etnolozi i dijalektolozi u Popovu, gdje se po njihovu mišljenju govori najčišćim srpskim jezikom, ali tamošnji blesavi Hrvati još se i ljute kad im se spomene srpsko ime.
Nadajmo se da će se u najkraćemu roku srpski stručnjaci (prisjetite se njihovih tvrdnja od prije petnaestak godina kako su bunjevački govori zaseban jezik iako tad nisu imali nijednoga stučnjaka za taj navodni jezik; dakle, iako ne znaju ništa, znaju da nije hrvatski) obratiti subotičkim gradskim vijećnicima, sve odreda po izbor jezikoslovcima s, među ostalim, diplomom Fakulteta za uslužni biznis i Više škole za sportske trenere, da ih upute u genetskolingvističku pripadnost tzv. bunjevačkoga jezika.
Zaključno, na ovakve se igrice s Bliskoga istoka ne treba pjeniti, nego se samo nasmijati i poći dalje jer bit će toga još, a nema ljepšega nego poučiti velike majstore kuhinje nedosljednostima u njihovim malim tajnama.
