Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije objavilo je nova najpopularnija imena za bebe u Hrvatskoj, u prvoj polovici 2026. godine. Od 1. siječnja do 30. lipnja 2026. godine u maticu rođenih upisano je ukupno 16 457 djece, među kojima 8 409 dječaka i 8 048 djevojčica.
Najčešće muško ime u prvoj polovici 2026. bilo je Jakov kojeg je dobilo 310 dječaka, objavio je Bitno.net.
10 najpopularnijih imena za dječake:
1. Jakov – 310
2. Luka – 277
3. Toma – 217
4. Petar – 213
5. Šimun – 192
6. Niko – 187
7. David – 177
8. Noa – 173
9. Roko – 173
10. Matej – 172
Među djevojčicama, pak, dominira Rita, ime koje je nadjenuto 210 puta u prvoj polovici 2026.
10 najpopularnijih imena za djevojčice:
1. Rita – 210
2. Mila – 175
3. Marta – 173
4. Mia – 169
5. Lucija – 168
6. Nika – 167
7. Eva – 142
8. Sara – 127
9. Ema – 125
10. Marija – 115
Inače, i Jakov i Rita imaju lijepa značenja i biblijsku, tj. svetačku pozadinu.
Jakov – neka (Bog) štiti
Jakov je ime biblijsko-svetačkoga podrijetla, nastalo od hebrejskog Yaʿaqōḇ, a njegovo se izvorno značenje tumači kao „neka (Bog) štiti“. U Starom zavjetu ime se pučkom etimologijom povezuje i s petom, jer se Jakov pri rođenju držao za petu svojega brata blizanca Ezava.
Najpoznatiji starozavjetni Jakov bio je sin Izaka i Rebeke, Abrahamov unuk i otac dvanaestorice sinova od kojih će poteći dvanaest izraelskih plemena. Nakon tajanstvene noćne borbe s Bogom primio je novo ime – Izrael. Njegov život obilježili su složen odnos s bratom Ezavom, ljubav prema Raheli, obiteljske kušnje, ali i ustrajno traženje Božjeg blagoslova.
Ime Jakov nosila su i dvojica Isusovih apostola. Sveti Jakov Stariji, sin Zebedejev i brat apostola Ivana, pripadao je najužem krugu Isusovih učenika te je bio svjedok nekih od najvažnijih događaja njegova života. Bio je i prvi od apostola koji je podnio mučeništvo. Njegov se grob prema predaji nalazi u Santiagu de Composteli, jednom od najvećih kršćanskih hodočasničkih središta.
Drugi je sveti Jakov Mlađi, sin Alfejev, kojega Crkva slavi zajedno sa svetim Filipom. Uz ime Jakova u prvoj Crkvi veže se i važna uloga u jeruzalemskoj zajednici te novozavjetna Jakovljeva poslanica, osobito poznata po upozorenjima o odnosu vjere i djela te o obuzdavanju jezika.
Među kasnijim svecima ovoga imena posebno se ističe sveti Jakov Markijski, franjevac i veliki propovjednik koji je u 15. stoljeću djelovao i u Bosni, gdje mu je danas u Deževicama posvećeno poznato svetište. Hrvatska pak ima i svojega blaženika ovoga imena – blaženog Jakova Zadranina, franjevačkog brata poznatog po poniznom služenju, molitvi i brizi za oboljele od kuge.
Osobe imena Jakov mogu imendan slaviti, među ostalim, 25. srpnja, na blagdan svetog Jakova Starijeg, ili 3. svibnja, na blagdan svetog Jakova Mlađeg.
Rita – biser, perla
Ime Rita skraćeni je oblik imena Margarita/Margareta koje u prijevodu grčke riječi margarites glasi biser ili perla. I dok u kalendaru Katoličke Crkve nalazimo nekoliko svetica imena Margareta, samo je jedna sveta Rita – ona iz talijanskog grada Cascie.
Sveta Rita je jedna od najpopularnijih svetica Crkve već stoljećima. Poznata je kao svetica nemogućeg zbog njenih zadivljujućih odgovora na molitve, kao i izvanrednih događaja koji su se dogodili u njenom vlastitom životu. Prošla je put od poslušne djevojke, majke, udovice do redovnice… Nebrojeno mnogo čudesa dogodilo se po njezinu zagovoru i štovanje ove svetice proširilo se nadaleko i naširoko.
Rođena je oko 1381., a umrla je 22. svibnja 1447. nakon 40 godina samostanskoga života, od toga 15 godina izvanrednih mističnih milosti, ali i mnogih patnji. Rita je bila kći roditelja koji dugo nisu mogli imati djece. Želja za djetetom nagnala ih je na mnoge molitve pa se može reći da je Rita bila od Boga izmoljena. Jednostavni, dobri i bogobojazni roditelji nastojali su je odgajati u kršćanskom duhu. U kući je imala kutić gdje se slobodno i nesmetano predavala svojim molitvama te izljevima ljubavi prema Isusu. Sanjala je o tome kako će postati redovnica i sva se predati Gospodinu. No, to se nije ostvarilo, jer su je obećali kao ženu nekome mladiću iz mjesta. Rita se morala veoma mlada udati, a zaručnik joj je bio sve prije nego dobar čovjek. Po naravi naprasit, brutalan, pa mu je Rita postala ne samo žena već i žrtva. Podnoseći njegovu tešku narav, nije se nikada ni riječju potužila, makar mu je kao ropkinja bila u svemu ovisna. Čak je morala pitati za dopuštenje ako je htjela i u crkvu poći. Ona je zlo u njemu nastojala pobijediti dobrim. Nije to išlo brzo, ali malo-pomalo svojom je blagošću i strpljivošću uspjela pobijediti vuka i pripitomiti ga. Ubrzo nakon pokajanja, Ritin je muž stradao od ruku jednog od svojih brojnih neprijatelja.
Nakon toga udarca u roku od godine dana umrla su joj i oba sinčića. Gospodin je uslišao molitvu majke koja je molila neka ih radije nevine uzme k sebi negoli dopusti da odrastu i onda se osvećuju ubojici svoga oca. Ona je gledala na ljudske uvrede i nepravde očima Evanđelja i zato je bila sposobna nepravdu radije podnijeti nego učiniti, uvredu oprostiti i zaboraviti.
Oslobođena na tako bolan način svega onoga što ju je još vezalo uz zemlju, Rita je opet počela razmišljati o svom davnom snu, to jest o ulasku u samostan. Silom prilika morala se odreći svoga zvanja, ali sada ga je opet po svaku cijenu željela ipak ostvariti. Zato se uputila u obližnju Casciju u augustinski samostan sv. Magdalene. Bila je odbijena. Redovnice su smatrale da udovica nije prikladna za njihov samostan. Rita je i dalje molila da je prime, ali sve je bilo uzalud. Rita se tada sa živom vjerom što premješta bregove obratila svojim dragim svecima zaštitnicima: sv. Ivanu Krstitelju, sv. Augustinu i sv. Nikoli iz Tolentina, pa su je oni prema jednoj predaji po noći uveli u samostan. Došavši u samostan, mnogo je razmatrala o Isusovoj muci moleći Isusa da i osjetno postane dionicom njegove muke. Bila je uslišana pa je na čelu zadobila ranu, koja ju je podsjećala na Isusovu trnovu krunu, od koje je mnogo trpjela i koja joj više nije zarasla. Činila je druge pokore, osobito post. Zadnjih je godina u patnjama, što ih je strpljivo podnosila, bila posve prikovana uz svoj siromašni ležaj.
Od svega ju je 22. svibnja 1447. oslobodila smrt, a narod ju je odmah nakon smrti počeo štovati kao sveticu, još prije nego je Crkva izrekla o njoj svoj neprevarljivi sud. Svetom ju je proglasio papa Lav XIII. tek 24. svibnja 1900. godine, nazvavši je “dragocjenim biserom Umbrije”. Vjernici ju osobito zazivaju u bezizlaznim situacijama, teškim neizlječivim bolestima poput raka. Uz to je zazivaju i žene željne djece.
Njen spomendan slavi se 22. svibnja.
