Nakon dugogodišnjeg rada u Zagrebu, 36-godišnji liječnik iz Metkovića odlučio je, dok njegovi kolege diljem Hrvatske odlaze raditi u velike bolničke centre ili u inozemstvo, doći živjeti i raditi u Dubrovnik, piše portal dubrovniknet.hr
Trebala mu je, kaže, promjena u životu, pa se nakon 10 godina rada u Poliklinici Svjetlost, koju vodi prof. Nikica Gabrić odlučio nastaviti karijeru u dubrovačkoj općoj bolnici. O motivima povratka, stanju na očnom odjelu, odnosu i pristupu pacijentima, o planovima za budućnost s dr. Ivanom Borasom je razgovarala Lea Pavlović .
Diplomirao je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2007. Pripravnički staž odradio je na KBC-u Sestara Milosrdnica, nakon čega je specijalizirao oftalmologiju pod mentorstvom prof. Nikice Gabrića na Klinici Svjetlost u Zagrebu. Glavno područje njegovog interesa rada su bolesti stražnjeg očnog segmenta, odnosno mrežnice.
-Trebala mi je promjena.I u privatnom i u profesionalnom smislu. Inače nisam osoba kojoj odgovaraju veliki gradovi, kakav je Zagreb. Dubrovnik ima kvalitetu života kakvu samo Mediteranski gradovi imaju, a zbog spleta iznimnog povijesnog nasljeđa, predivne prirode i ugodne klime. Porijeklom sam iz Metkovića, a supruga je iz Dubrovnika. Otac mi još živi u Metkoviću, pa mi je poseban gušt vikendom otići do Neretve.Tako da kad sam odlučio da je vrijeme za promjenu logično je bilo da to bude baš ovdje u Dubrovniku. I moram priznati da sam zasad iznimno zadovoljan što sam donio takvu odluku.
Koliko ste zadovoljni samim stanjem na oftalmološkom odjelu OB Dubrovnik?
– Moram reći da je odjel jako dobro opremljen. Raspolažemo sa specijalističkim kabinetima za glaukom, strabizam i retinu, kao i s vrhunskim dijagnostičkim uređajima. Iako i danas obavljamo veliki broj operacija, želja nam je na oftalmološkom odjelu dubrovačke bolnice početi s kirurgijom stražnjeg očnog segmenta. Takve operacije se zovu vitrektomije. Radi se vrlo složenim operativnim zahvatima, kojima bi se kompletirale usluge koje naš odjel nudi, i omogućilo da građani naše županije ne moraju putovati van Grada na takvo liječenje.
Koji su vaši profesionalni izazovi i ambicije?
– Moje glavno polje interesa su bolesti mrežnice, odnosno stražnjeg očnog segmenta. To podrazumijeva dijagnostiku i terapiju kod bolesti kao što su degeneracija žute pjege, dijabetička retinopatija i slične bolesti. Nažalost, kad ljudi razmišljaju o bolestima očiju najčešće razmišljaju o stanjima poput dioptrije ili katarakte. Živimo u vremenu uznapredovale medicine, a populacija nažalost nije dovoljno educirana o svim bolestima kojima su oči podložne. U Hrvatskoj danas postoje mnogobrojne udruge oboljelih od raznoraznih bolesti, radilo se tu o multipla sklerozi, oboljelima od karcinoma ili drugim bolestima. Sve te udruge imaju zajednički cilj, a to je pružanje podrške oboljelima te edukacija šire javnosti kako bi se bolesti prevenirale ili ranije otkrivale u svrhu poboljšanja ishoda liječenja. Tijekom mog dosadašnjeg rada nisam naišao na udrugu koja bi okupljala ljude oboljele od raznih očnih bolesti. Upravo bih se u tom smislu volio na neki način aktivirati i odlaziti među ljude. Prevencija i edukacija su ključ. Često mi dolaze pacijenti s uznapredovalim stadijima bolesti, kad se malo toga može učiniti, što u nekim slučajevima dovodi do gubitka vida. Mislim da se u današnjem vremenu takve situacije ne bi trebale događati, odnosno da bi se trebale svesti na minimum. Recimo, osobe u čijoj obitelji postoje članovi koji su oboljeli od glaukoma, odnosno visokog očnog tlaka, trebale bi nakon četrdesete godina odlaziti na redovite godišnje kontrole. Smatram da ljudi imaju premalo znanje o tome. Nadam se da ću kroz iduću godinu definirati najbolji način i krenuti s kolegama s odjela u realizaciju takvih edukativnih programa.
Medicina kao takva podrazumijeva rad s ljudima, a nažalost mnogi liječnici tijekom svoje prakse zapostave svoje komunikacijske vještine, zaborave da se pred njima ne nalazima samo određeni problem koji trebaju riješiti, već da trebaju pomoći živoj osobi koja im se obratila za pomoć. Kako vi gledate na to?
– Oftalmologija je grana medicine u kojoj nam isti pacijenti dolaze godinama i ako govorimo o demografiji naših pacijenata, u velikom su broju to ljudi starije životne dobi. Iako mi je trebalo neko vrijeme da se na to priviknem jako brzo sam shvatio prednosti rada s osobama starije životne dobi. Moj pristup pacijentu je uvijek profesionalan, ali kad vam netko redovito dolazi na kontrole neizbježno je da uspostaviti neku vrstu odnosa. Ako razmišljate o ljudima, onda vrlo brzo shvatite da su starije osobe vrelo znanja i životnog iskustva i da od njih možete jako puno naučiti o životu. Upravo iz tog razloga volim raditi s njima. I ako uspijem pokrenuti ovaj projekt edukacije i prevencije, želio bi odlaziti baš među tu stariju populaciju. Nažalost, zbog samog opsega posla, ne mogu izdvojiti onoliko vremena po pacijentu koliko bi u biti želio. Smatram da se medicina u tom pogledu mora personalizirati i da bi mi kao liječnici trebali imati više vremena sa samim pacijentom.
Što radite kad niste liječnik, imate li kakve hobije, kako se opuštate u slobodno vrijeme?
– Što se tiče hobija i slobodnog vremena, dovoljno mi je sjesti uz more i uživati u svim tim mirisima i bojama. Osim toga jako uživam u sportu, posebno u veslanju ili plivanju. Odlična knjiga, naročito geopolitičke, socijalne ili povijesne tematike je draž posebne vrste. Na kraju, moj najdraži način ” trošenja ” vremena je moj malac od skoro četiri godine.
Foto: Vedran Jerinić
