Tko moli počinje uviđati, molitva i gledanje usko su povezani jer kako kaže Hugo od sv. Viktora “ljubav je oko”. Svaki čovjek dakle ja, ti, on, ona možemo biti oni koji ne vidješe, a vjeruju, kojima u ušima odzvanjaju još one riječi koje Marija izgovara na svadbi u Kani Galilejskoj: “Što god vam rekne učinite” ( Iv 2,5). Trebamo toga postati svjesni, a to možemo samo kroz molitvu. Spoznati što nam je činiti, a vjerovati, vjerovati ono što ne vidimo znači gledati na svijet dobronamjernim očima. Tek tada našu okolinu i svijet nećemo smatrati kao nešto strano i opasno, nego kao Božje stvorenje.
Danas smo sve više i više obasjani tamom i sljepoćom koja nam se nameće kao rješenje svih problema, koja potpomaže eutanaziju čovjeka, baš kao u Nizozemskoj, koja u tami promiče legaliziranje nekakvih zajednica koje ne donose život. Sjetimo se samo kako je propalo Rimsko carstvo? Nije li i danas na rasporedu progon vrednota koje nas kršćane krase i za koje se borimo. Naš život postaje sve više lađa na nemirnom moru kao što reče Gundulić u „Suzama sina razmetnoga“: “Ah nije život ljudski drugo, neg smućeno jedno more.”
Kako izbjeći ovu tamu i sljepoću, ovaj nemoral i „socijalnu anarhiju“, kako izbjeći… pitamo se iz dana u dan. Sve možemo izbjeći vršenjem dužnosti koje su nam date u nasljeđe, tako postajemo slobodni, počinjemo se oslobađati tame. Europu je Crkva stvorila, a bez Crkve Europa je izgubljena u tami nemorala i anarhije. Oslobađati se tame znači biti na svjetlu, znači svoje dlanove okrenuti svjetlu. Ako ne napravimo taj zaokret padamo u ponudu i blještavilo svijeta, mislimo kupamo se u svjetlu, ali ne vidimo gdje nam staje noga, što je oko nas, kamo hodamo. Blještavilo svijeta vodi nas u tamu. Blještavilo svijeta vodi nas u odvojenost od Boga. Odvojenost od braće i sestara. Postoji jedna istinita priča o dlanovima ruke koju bih želio podjeliti sa vama:
“Sjećam se kroz maglu svojih prvih pitanja o mojim dlanovima. Sjećam se kako su ljudi zazirali od djeteta sa samo pet godina života i nisu mi pružali ruke, čak ni u crkvi. Posvojeno, posebno dijete, sa posebnim dlanovima. Sjećam se da mi u školi nitko nije htio dati ruku, osim jednoga prijatelja, koji je uzalud druge ubjeđivao da to nije ništa strašno. Oh da, sjećam se, kako sam i ja počeo prezirati te svoje dlanove. Sakrivao sam ruke ispod lakta kada bi se upoznavao sa curama kao momak. Koliko sam samo tužan bio kada bi mi blagajnica na kasi ostavila ostatak novca na pultu, ne želeći dotaknuti moje ruke. S vremenom sam doznao da dolazim s Mljeta, to je sve čemu sam se veselio od svojih dlanova jer su me odveli do mojih korjena. Tada sam shvatio, možda prekasno, da prezirući svoje dlanove, djelom prezirem i sebe. Ipak sam tada zavolio dlanove, možda čak i sebe, jer na mome dlanu se nalazila ljepota cvijeta, moj dlan je prebirao krunice. Tako sada znam da ništa ne umanjuje našu ljepotu. Nikad ne valja osuđivati nas „drugačije“, jer da smo svi isti, svijet bi bio tako dosadno mjesto… A moji dlanovi su još posebnija priča koja i danas traje.”
Zato nam valja hoditi u svjetlosti prema slobodi, hoditi po uzburkanom moru života. Moru koje nam i tako uzburkano daje jednu sigurnost, jer tada ako zavapim, ako molimo, tada će i nakon svih naših padova Crkva postati „ majka života“. Biti pozvan na uzburkano more života znači biti djete jednoga Oca, samo tako možemo izraziti Božji svijet u kojem je svjetlo dio zakonitosti, svjetlo koje nam rasvjetljava početak i kraj, koje nam daje da vidimo ili istovremeno da ne vidimo, ali ipak da vjerujemo. Tako zaključujemo da svjetlost označava i vječno svjetlo pravoga Boga istinskog stvoritelja. Biti u svjetlosti danas na uzburkanom moru života, moru kojim plovi naša domovina i Europa znači biti poticani da se iselimo iz naših domova, što nam valja odbiti te hrabro nastaviti hodati po moru života. Sveti Ivan Pavao II nam je rekao na početku pontifikata: “ne bojte se, otvorite, štoviše širom otvorite vrata Kristu!”
Ali ako iselimo iz domova vrata će i dalje ostati zatvorena, a na to nas prisiljavaju neki ljudi iz tame, koji žele neprestano ostati u tami, bez svjetlosti, tako se žele zatvoriti na sigurno gdje im Bog neće smetati. Ali već na početku takvim zmijama je rečeno “neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu” (Post 3, 15). Stoga ne smijemo uzmaknuti već upaliti svjetlo, tako da ljubav dođe k nama, svlada naše strahove, zatvorenosti i donese nam slobodu i život. Jer samo je ljubav most koji nas spaja. Biti u svjetlosti danas znači biti proganjani zbog pozdrava, izrugivan zbog obitelji, nazivan nazadnim i primitivnim zbog ljubavi jednoga muškarca i jedne žene. Valja nam se zato boriti za slobodu jer kako reče Benedikt XVI: “ljudska sloboda uvijek je sloboda koja se živi u dodiru s drugima. Samo u uređenju pojedinačnih sloboda, u kojemu svako uživa prostor vlastite slobode, može se održati zajednička sloboda.”
Valja nam ići sa osmjehom prema pobjedi i slobodi jer svjetlost dolazi opet među nas da nas spasi , dolazi rođen od Marije, dolazi u Crkvi, da spasi sve koji u sebi nosimo radost i osmjeh otkupljenja. Tako nas svijetlo poziva da ne samo slušamo, nego da slušajući naučimo i iznutra gledati. Dok Europa ubija ljude i djecu, Crkva štiti život, dok Europa ubija obitelj, Crkva brani obitelj, u krilu Crkve možemo se osmjehnuti i radovati kao Sara, možemo se smijati i radovati jer “dade nam Bog da se smijemo i tko god nas čuje smijati će se sa nama” (Post 21,6).
Ivo Rastočić kristocentrik.wordpress.com
