U metkovskome hotelu „Narona“ u četvrtak, 24. rujna 2020. održan je prvi od triju okruglih stolova u okviru XVI. Neretvanskoga književnog, znanstvenog i kulturnog susreta posvećenoga hrvatskomu književniku, povjesničaru i etnologu Nikoli Zvonimiru Bjelovučiću, koji je 1919. – 1923. imao svoj odvjetnički ured u Metkoviću.
Skup je otvorio Željko Jozić, ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, rado viđen gost u Metkoviću još od predstavljanja Hrvatskoga pravopisa i otvaranja metkovske podružnice Instituta 2014. Književnik Stjepan Šešelj, začetnik ovih susreta i glavni urednik Hrvatskoga slova, iznio je kronologiju dosadašnjih susreta i otkrio da će tema sljedećeg Neretvanskog susreta biti život i djelo svećenika i povjesničara don Radovana Jerkovića.
Domagoj Vidović, voditelj metkovske podružnice Instituta, nastojao je istaknuti veze Nikole Zvonimira Bjelovučića s Neretvanskom krajinom. Sami su se Bjelovučići u Janjinu doselili iz Dobranja. Bjelovučić je držao da su pristigli iz Bijeloga Vira, a don Radovan Jerković navodi kako su se doselili iz Bijele vlake, predjela oko dobranjske župne crkve, te da su imali imanje u predjelu Kućine na području današnjih Danguba. Naveo je kako je prvi Bjelovučićev objavljeni rad bio povezan s našim zavičajem. Rad je nosio naslov Zar je i Neretva srpska? te je objavljen 1902. u Zagrebu kao odgovor na knjigu Ljube Vlačića Iz prošlosti srpske oblasti neretljanske u kojoj su se, među ostalim, samostani u Poljicima, Zaostrogu i Makarskoj nastojali prikazati kao pravoslavni bez ikakvih potvrda u vrelima te u kojoj su se zaostroški franjevci opisivali kao zatiratelji ćirilice iako su se zaostroške matične knjige još u XVIII. stoljeću vodili upravo hrvatskom inačicom toga pisma. Istaknuo je i važnost Bjelovučićevih podataka o prezimenima i mjesnoj toponimiji te dijalektoloških zapažanja.
Publicist Darko Utovac osvrnuo se na tekst Petra Tutavca Bilića o izletu Neretvana na Pelješac te otvorio raspravu o arheološkim iskapanjima i ulozi Nikole Zvonimira Bjelovučića kao povjesničara. Također je komentirao neke navode iz Vlačićeve knjige poput tvrdnje o srpskome Slivnu iako je udio pravoslavnoga stanovništva na slivanjskome području početkom XX. stoljeća iznosio tek oko 5 %. Ujedno je istaknuo kako je lista HSS-a pod vodstvom Nike Bjelovučića 1940. u metkovskome kotaru na listi HSS-a osvojila 98 %, što je bio najbolji rezultat HSS-a u južnim hrvatskim krajevima.
Ravnatelj Gradskoga muzeja u Makarskoj Marinko Tomasović uputio je na proturječja u Bjelovučićevim radovima, izrazito jugoslavenske stavove u knjizi Povijest poluotoka Rata (Pelješca) sa dijelom povijesti Zahumlja (Hercegovine) i Dubrovačke Republike do izrazito prohrvatskih stavova zabilježenih u knjizi Crvena Hrvatska i Dubrovnik, koji u potpunosti proturječe jedni drugima. Ujedno je upozorio na nepouzdanost mnogih njegovih arheoloških otkrića (poglavito u pogledu nerazlikovanja bogumila od krstjana te stećaka od srodnih vrsta nadgrobnih spomenika) te zaključio kako je po njegovu mišljenju on više publicist nego povjesničar, ali da je kao ličnost iznimno zanimljiv zbog širine interesa i velikih zaokreta u vlastitim stavovima koje je na temelju današnjega poznavanja njegova životopisa nemoguće jednoznačno objasniti.
XVI. Neretvanski književni, znanstveni i kulturni susret nastavlja se danas u Pločama i Opuzenu, potom u Stonu a zaključit će se u Janjini, rodnom mjestu Nikole Zvonimira Bjelovučića. Program možete pročitati OVDJE.
Piše: Domagoj Vidović
