Da je mogao birati, vjerojatno ni sam Pero Štrbe, legendarni novinar – snimatelj HRT-a, ne bi izabrao bolji trenutak da svoju „zlatnu kameru“, nakon tri desetljeća neprekidnoga rada „objesi o klin“, objavio je Rogotin hr.

Svoj novinarsko – snimateljski put započeo je ranih devedesetih godina prošloga stoljeća, dok se Hrvatska grčevito borila za život, u Čepikućama, snimajući prvi Matu Šarliju Daidžu i hrvatske postrojbe.

Svojom kamerom i snimkama nastavio je pratiti elitne hrvatske postrojbe na mnogim ratištima, svjedočio je o strahotama na Južnom bojištu kako hrvatskoj tako i svjetskoj javnosti, snimao je prvi ulazak cestom u deblokirani Dubrovnik 1992., njegove snimke eksplozije bačene bombe pokraj crkve sv. Ilije u Metkoviću prenijele su mnogobrojne svjetske televizijske kuće, pronašao je načine za obilazak hrvatskih enklava u BiH… Prilikom snimanja ratnih djelovanja uz prvu crtu doživio je i ranjavanje. Kao simbolika, nakon bezbrojnih priloga o brojnim temama, tri desetljeća od početka novinarsko -snimateljskog puta, Pero je prvi prošao automobilom preko Pelješkoga mosta, čijom izgradnjom je Hrvatska konačno spojena.

– Tako je. No, odmah na početku naglašavam da sebe ne doživljavam kao nekog velikog novinara i snimatelja jer ima mnogo boljih i većih, ali iznimno sam ponosan na svoju 30-godišnju karijeru, koja je počela u najvećem i najponosnijem vremenu u povijesti Hrvatske, Domovinskim ratom a završila s još jednim povijesnim događajem, a to je spajanje teritorija Republike Hrvatske, Pelješkim mostom. Naime, prvu ozbiljnu reportažu Daidža i njegova djeca snimio sam u Čepikućama nakon velike pobjede šačice hrvatskih branitelja nad nekoliko desetaka puta brojnijim i do zuba naoružanim agresorom.

Nakon moje reportaže Mate Šarlija Daidža je dobio čin brigadira i  – za zapovjednika Južnog bojišta. Ponudio mi je mjesto pomoćnika za IPD s činom bojnika, no, uljudno sam mu objasnio da s kamerom mogu više pridonijeti obrani Hrvatske nego kao ipedeovac. Moja posljednja reportaža bila je postavljanje završnih dijelova vjetrobrana na Pelješki most, a tom smo prigodom kolega Jure Jerković i ja  prvi put kamerom zavirili u unutrašnjost njegove čelične konstrukcije.

– Prije rata imao sam u Neumu video studio i radio svadbe, pričesti krštenja, političke skupove te sva događanja na koje su me ljudi zvali. Nakon što je počela agresija na sjeveru Hrvatske u Slavoniji, Banovini, Lici, Zapadnom Srijemu Hrvatska Radio Televizija pozvala je sve koji imaju video opremu da se prijave kako bi snimali rat jer je bilo pitanje dana kad će se proširiti na cijelu Hrvatsku. Prijavio sam se, prošao audiciju i tako je počelo.

A puno toga dojmilo me u ratu. Poput malog djeteta sam bio sretan nakon pobjede u Čepikućama ali i jako tužan kad sam snimao ljude koji ostavljaju svoje kuće i sve blago što su imali i sa osobnim stvarima bježe pred neprijateljem. Kad je počela operacija već sam oguglao na strah i s dvije najelitnije postrojbe Hrvatske vojske Prvom i Četvrtom brigadom išao sam u akcije oslobođenja. Veselio sam se svakom oslobođenom selu u Dubrovačkom primorju i u susjednoj Hercegovini.

Cijeli život ću pamtit akciju oslobađanja Slanog s Prvom brigadom i ulazak u Ravno s Četvrtom ali i prvi ulazak cestom s pokojnim kolegom i prijateljem Joškom Martinovićem u deblokirani Dubrovnik.

Prva gardijska brigade za to me nagradila medaljom Tigar, a 30 godina kasnije veterani 4. gardijske brigade su me predložili za nagradu Grada Metkovića. Ponosan sam i na jedno i na drugo odličje jer sam ih dobio od najelitnijih postrojbi Hrvatske vojske s kojima sam se upoznao na prvim crtama obrane I rame uz rame išao s njima u oslobađanju, kazao je Štrbe.

Cijeli intervju kojega je sa Perom Štrbom napravio Ante Šunjić možete pročitati na Rogotin.hr.