Važnost socijalne djelatnosti i međusobna pomaganja protkana su kroz cijeli naš život toliko da se gotovo pretpostavlja socijalna asistencija najpotrebnijima kao onaj pravi plod i pokazatelj kršćanske ljubavi. U tome duhu preporučuje se i odgovornost za vlastiti život radom svojih ruku. Svakako tu treba biti i oprezan jer se stalno pokazuju nekakvi lažni socijalni slučajevi i nekakve lažne osobe koje ustvari iskorištavaju druge za svoj boljitak i svoj prosperitet. Zato nam je potrebno biti odgovoran i pažljiv pri donošenju takvih odluka. Jer samo odgovornošću „pripitomljenja“ možemo razabrati tko je kakav čovjek. Na što nas upućuju i apostoli u svojim uputama: ” Svakoga tko vam dođe primite; potom ga iskušavajući upoznajte – ta imat ćete razbora za razlučivanje što je desno, a što lIjevo.” (Didache, XII,1). Sve to u molitvi pomaganja, bez predrasuda i bez nametnutih priča. Zato u nastavku donosim priču:
Mali princ i lisica
“Dobar dan – reče lisica.
Dobar dan – pristojno odvrati mali princ, okrene se ali ništa ne vidje.
Evo me – začu se glas – pod jabukom…
Tko si ti? – zapita mali princ. – Vrlo si lijepa…
Ja sam lisica – reče lisica.
Dođi se igrati samnom – predloži joj mali princ – Tako sam tužan…
Ne mogu se s tobom igrati – reče lisica. – Nisam pripitomljena.
O, oprosti! – kaza mali princ.
Ali razmislivši, doda:
Što znači “pripitomiti”?
Ti nisi odavde – reče lisica – što tražiš?
Tražim ljude – odvrati mali princ. – Što znači “pripitomiti”?
Ljudi – reče lisica – imaju puške, i love. To je vrlo neugodno! Uzgajaju i kokoši. I to je sve što ih zanima. Zar i ti tražiš kokoši?Ne, reče mali princ. Tražim prijatelje.
Šta znači to »pripitomiti«?
To je nešto što se davno zaboravilo, reče lisica. To znači »stvoriti veze«…
Stvoriti veze?
Naravno, reće lisica. Ti si za mene samo mali dječak sličan stotinama tisuća drugih dječaka. I ti mi nisi potreban. A ni ja tebi nisam potrebna. Ja sam za tebe samo lisica slična stotinama tisuća lisica. Ali, ako me pripitomiš, biti ćemo potrebni jedno drugom. Ti ćeš za mene biti jedini na svijetu. Ja ću za tebe biti jedina na svijetu…
Počinjem shvaćati, reče mali princ.
Postoji jedna ruža… mislim da me pripitomila…
To je moguće, reče lisica. Čega sve nema na Zemlji…
Ah! to nije na Zemlji, reče mali princ.
Lisica je izgledala vrlo radoznala: Na nekoj drugoj planeti? Da. Ima li lovaca na toj planeti?Ne. Gle, pa to je zanimljivo! A kokoši? Ne. Ništa nije savršeno, uzdahnu lisica. Ali lisica se ponovo vrati na svoju misao: Moj život je jednolik. Ja lovim kokoši, ljudi love mene. Sve kokoši su slične, i svi ljudi su slični. Meni je dakle, pomalo dosadno. Ali, ako me pripitomiš, moj život će biti kao obasjan suncem. Upoznat ću par koraka koji će biti drukčiji od svih ostalih. Drugi koraci me tjeraju pod zemlju. Tvoj će me kao glazba pozivati da iziđem iz rupe.A zatim pogledaj! Vidiš li, tamo dole, polje puno žita? Ja ne jedem kruh. Za mene žito ne predstavlja ništa. Žitna polja ne podsjećaju me ni na što. A to je žalosno! Ali ti imaš kosu boje zlata. Bit će divno kada me pripitomiš!
Žito, koje je pozlaćeno, podsijećat će me na tebe. I ja cu voljeti šum vjetra u žitu…
Lisica ušuti i dugo gledaše malog princa: Molim te… pripitomi me, reče ona.
Vrlo rado, reče mali princ, ali nemam mnogo vremena. Trebam pronaći prijatelje i upoznati se s mnogim stvarima.
Čovjek poznaje samo one stvari koje pripitomi, reče lisica. Ljudi nemaju više vremena da bilo šta upoznaju. Oni kupuju gotove stvari kod trgovaca. A kako trgovaca nema koji prodaju prijatelje,
ljudi više nemaju prijatelja. Ako hočeš prijatelja pripitomi me!
Što trebam učiniti? upita mali princ.
Trebaš biti puno strpljiv, odgovori lisica. Najprije češ sjesti malo dalje od mene, eto tako, na travu.Gledat ću te krajičkom oka, a ti nečeš ništa govoriti. Govor je izvor nesporazuma.
Ali, svakog dana sjest češ malo bliže…
Sutradan mali princ ponovo dođe. Bilo bi bolje da si došao u isto vrijeme, reče lisica. Ako dolaziš, na primjer, u četiri sata popodne, ja cu biti sretna već od tri sata.
Ukoliko vrijeme bude odmicalo bit ću sve sretnija. U četiri sata bit ću uzbuđena i uznemirena; upoznat ću cijenu sreće! Ali ako budeš dolazio kad ti padne na pamet, nikada neću znati za koji sat da spremim svoje srce… Potrebni su čitavi obredi za to.
Što je to obred? upita mali princ.
I to je nešto što se davno zaboravilo, reče lisica. To je ono što čini da se jedan dan razlikuje
od drugog, jedan sat od drugih sati. Kod mojih lovaca, na primjer, postoji jedan obred. Oni četvrtkom plešu sa seoskim djevojkama. Četvrtak je, dakle, divan dan! Idem u šetnju čak do vinograda.
Kad bi lovci plesali kad im padne na pamet, svi bi dani sličili jedan na drugi, i ja ne bih uopće imala odmora.
Tako mali princ pripitomi lisicu.
A kada se dan rastanka približi: Ah! reče lisica… Plakat ću.
Sama si kriva, reče mali princ, nisam ti želio nikakva zla, ali ti si željela da te pripitomim…
Naravno, reče lisica.
Ali ti ćeš plakati! reče mali princ.
Naravno, reče lisica.
Znači, time ništa ne dobivaš!
Dobivam, reče lisica, zbog boje žita. Zatim doda: Idi pogledaj ponovo ruže. Shvatit ćeš da je tvoja jedinstvena na svijetu. Vrati se onda da mi kažeš zbogom, a ja ću ti pokloniti jednu tajnu.
Mali princ ode ponovo vidjeti ruže. Vi uopće ne sličite na moju ružu, vi još ništa ne značite, rece im on. Nitko vas nije pripitomio, i vi niste nikoga pripitomile. Vi ste kao što je bila moja lisica.
Bila je to obična lisica slična stotinama tisuća drugih. Ali ja sam od nje napravio svog prijatelja, i ona je sada jedinstvena na svijetu.
Ruže su se osjećale veoma nelagodno. Lijepe ste, ali ste prazne, reče im on još. Čovjek ne može da umrijeti za vas. Naravno, običan prolaznik povjerovao bi da moja ruža sliči na vas. Ali ona sama značajnija je od svih vas zajedno zato što sam ja nju zavolio. Zato što sam nju stavljao pod stakleno zvono. Zato što sam njoj napravio zaklon. Zato što sam zbog nje poubijao gusenice (osim one dvije-tri radi leptira). Zato što sam nju slušao kako se žali, hvali ili kako ponekad šuti. Zato što je to moja ruža
I on se vrati lisici: Zbogom, reče joj on…
Zbogom, odgovori lisica. Evo moje tajne. Sasvim je jednostavna: čovjek samo srcem dobro vidi.
Bitno je očima nevidljivo…
Bitno je očima nevidljivo, ponovi mali princ da bi zapamtio.
Vrijeme koje si uložio oko tvoje ruže čini tu ružu tako dragocjenom.
Vrijeme koje sam uložio oko moje ruže… reče mali princ da bi zapamtio.
Ljudi su zaboravili tu istinu, reče lisica. Ali ti ne bi trebao zaboraviti. Ti si zauvjek odgovoran za ono što si pripitomio. Ti si odgovoran za tvoju ružu…
Ja sam odgovoran za svoju ružu, ponovi mali princ da bi zapamtio.”
Gospodine, molim te za mir u svijetu, za mudrost među ovozemaljskim vladarima, za snagu u teškim borbama s gladi i nestašicom. Danas hoću gledati svijet očima svih onih koji su zbog Tebe progonjeni,svim izbjeglicama koji moraju napuštati svoja ognjišta, svim blokiranima i obespravljenim, svim gladnim, sa očima punima ljubavi prema bratu i sestri. Želim biti strpljiv, sa razumijevanjem onoga drugoga, prema progoniteljima biti blag i mudar. Daj da uvijek budem otvoren k životu i radostan s osmjehom na licu, kako bi svi koji mi se približe, osjetili tvoju nazočnost. Amen!
Ivo Rastočić
https://kristocentrik.wordpress.com
