Sinoć je u prepunoj Gradskoj knjižnici Metković održana promocija knjige “Kako ste?” autorice novinarke Barbare Matejčić u kojoj je protagonistica priče “Kolovoz u Šarić Strugi” Ivana Nikolac.
Na samom početku sve prisutne je pozdravila ravnateljica Gradske knjižnice Vesna Vidović nakon koje je Ivanin prijatelj, glazbenik Branko Medak, izveo dvije pjesme, od kojih je jednu napisao nakon predstavljanja ove knjige u Pločama potaknut osjećajima koji su se u njemu pokrenuli i do suza dirnuo mnogobrojnu Ivaninu rodbinu, prijatelje i sugrađane.
Nakon Branka ravnateljica je pozvala dr. Josipa Glavića, doktora neurokirurgije na poliklinici Glavić u Dubrovniku, koji predstavlja pravi primjer odnosa liječnik pacijent.
Gotovo bez treptaja, nazočni su slušali iskreni i nadahnuti govor, koji je o ovoj knjizi, o Ivani i o onome s čim se svaki dan susreće, pripremio doktor Glavić.
“Svi oni vole život, možda ne baš kakav imaju, ali ga ne daju, vole život i kada je nepodnošljiv!” – završio je doktor Glavić.
Autorica knjige Barbara Matejčić, nagrađivana neovisna novinarka, za svoji knjigu kaže da je nastala iz želje da zađe u svakodnevicu ljudi koje prethodno nije poznavala, posebno onih o kojima često imamo već uobličene, zakržljale predodžbe.
Kao šlag na kraju naša Ivana, koja se i sama osjeća kao Metkovka, prenijela nam je svoje dojmove:
“Kako sve u životu radim prema trenutnom osjećaju, od srca, vodeći se unutarnjom intuicijom, prepoznala sam Barbaru i njene plemenite namjere te pristala biti dijelom njezine knjige. Njezino viđenje moje borbe, mog života, smatram kao podstrek svima vama ovdje prisutnima i budućim čitateljima za istinsko razumijevanje života osoba s invaliditetom, kao što su meni, kao čitateljici ove knjige, ostale priče omogućile uvid u tuđe živote koje nisam poznavala i povezalo me sa svima njima. Svatko od nas, pa i ovdje prisutni, imamo svoje probleme i oni su za nas najveći, a kada uđete u tuđe živote, kao što sam ja ušla čitajući knjigu, shvatite da vaši problemi nisu jedini na svijetu i da svatko ima svoju sudbinu. Recimo, ako niste puno razmišljali o tome kako je to biti slijepa osoba, kao što ja nisam, a Branimir iz knjige je slijep, ili kako je odrastati u krajnjem siromaštvu kao Bojana, ili kako se nositi s psihičkom bolesti poput Jadranke, knjiga će vas približiti drugim ljudima i njihovim problemima. U mom slučaju, kada ste potpuno nepomični, kada se ne možete napiti, a žedni ste, sve drugo je relativno lako. No, puno su veći problemi vezani za kvalitetu života OSI, za nerazumijevanje nadležnih institucija, neshvaćanje od ljudi kojima bi to trebao biti posao. U ovih deset godina mog novog života shvatila sam koliko dobri i velikodušni ljudi mogu biti, ali vjerujte mi da sam i puno toga neljudskog vidjela pa i doživjela u tom periodu. Posebno sam osjetljiva na nepravde s kojima sam se susretala, a koje su dolazile iz područja nevladinih udruga od kojih to nikako ne biste očekivali jer udruge postoje da bi se zalagale i pomagale upravo osobama poput mene, a o čemu vam je Barbara čitala u isječku iz priče. Mislim da ljudi nisu svjesni kakav je zapravo život s invaliditetom, pogotovo u maloj sredini, i da ne shvaćaju da mi ne trebamo sažaljenje, već podršku i ruku pomoći.
U tom sam segmentu presretna, jer imam mamu koja je 24 sata uz mene, tatu koji mi svesrdno pomaže, užu obitelj i prijatelje koji su bili, koji jesu i koji će biti uz mene. Da nema svih njih, moj život ne bi bio ni približno ovakav, a pitanje je bi li uopće bila živa, i kada to kažem ni malo ne pretjerujem, jer je osobama s invaliditetom sva briga i trud na njihovim obiteljima i bližnjima jer ne postoji dovoljna podrška sustava, o čemu se također govori u knjizi. Zbog toga se zahvaljujem svima koji su uz mene, kao i Barbari zbog toga što je omogućila da šira javnost sazna kako živi osoba koja se ne može pomaknuti, ali istovremeno ima sve osjećaje i prava kao i bilo tko drugi.”