Župa Vidonje, kao najudaljenija župa od Splita, sjedišta Splitsko-makarske nadbiskupije, nazvana je Nazaretom, iz kojeg Gospodin podiže proroke, pastire i apostole svome narodu. Premda malena, župa Vidonje dade Crkvi u posljednje 43 godine čak dvadeset svećenika, od kojih je 17 živućih, a među kojima su i dva nadbiskupa: mons. Marin Barišić, splitsko-makarski nadbiskup metropolit, i mons. Martin Vidović, ninski izabrani naslovni nadbiskup i apostolski nuncij u Bjelorusiji.
Petnaestoga rujna podne bilo je upravo zvonilo kao i svakoga drugoga dana kadli s vidonjske župne crkve na Mliništu posve iznenada zvona opet zazvoniše, i to posebno svečano. I dok se je onaj zvuk zvona probijao kroz ljetnu sparinu župom Presvetoga Srca Isusova i Prečistoga Srca Marijina, pronije se vijest da je sveti otac Ivan Pavao II. njihova sumještanina mons. Martina Vidovića imenovao ninskim naslovnim nadbiskupom i apostolskim nuncijem u Bjelorusiji. Na mnogim su se licima mogle vidjele suze radosnice. Glas o tome nesvakidašnjem posebnom događaju Vidonjci su primili s ponosom i zadovoljstvom. Znali su oni da je don Martin sasvim blizu Pape, da je uza nj, i to već dugo vremena. I nisu mogli odmah povjerovati da ih je zapala čast da u tako kratkome razdoblju dobiju i drugoga nadbiskupa.
Prisjetiše se onoga posebnog blagoslova Ivana Pavla II. Vidonjima, Doljanima i cijelome neretvanskome kraju, od Neretvina izvora do njezina ušća, u prigodi njegova pastirskoga pohoda Dubrovniku. S njim je u zrakoplovu, koji je letio iz Dubrovnika u Rijeku, bio i njihov don Martin. Prisjetiše se navlastito i onoga žarkoga i posebno živa vjerskoga života svoje župne zajednice.
Vijest za sve bijaše posebno ugodno iznenađenje, koje će se dugo pamtiti i prepričavati i koje će u povijesti male vidonjske župe ostati upisano zlatnim slovima. »Iznenađeni smo, ali ne posve. Slutili smo mi štogod takva«, protumačit će sve to prošlih dana jedan stariji vidonjski župljanin. Slutili su, veli. Kako to? On to ovako pojasni: »Znajte: gdje se Bogu moli i gdje se u crkvu nedjeljom ide, tu je i Božji blagoslov. A ovo je Božji blagoslov za sve nas: i za nasu župu, i za našu nadbiskupiju, i za Crkvu u Hrvata i za cijelu našu domovinu.«
Svaka obitelj ima svoga sveca zaštitnika
Župa Vidonje najjužnija je župa Splitsko-makarske nadbiskupije, a kako je od sjedišta nadbiskupije potrebno prevaliti više od 150 kilometara magistralnoga puta, najudaljenija je župa. Kao samostalna župa uspostavljena je 1720. uredbom makarskoga biskupa Nikole Bjankovića, te je sve do danas ostala samostalna, premda nije uvijek bila u istim granicama. Današnje granice župe su iz 1963. godine. Bila je posvećena sv. Ivanu Krstitelju do 1975. kada je na Mliništu izgrađena nova župna crkva čiji su naslovnici Presveto Srce Isusovo i Prečisto Srce Marijino. Danas župnik stanuje na Mliništu, a prije je stanovao u Vidonjima i tako je cijela župa dobila ime po župnikovu sjedištu. Uz zaštitnike župe puk gaji veliku pobožnost i prema sv. Liberanu, kojemu je na čast 1861. na Gomilama, samome početku zaravni na kojoj su smješteni vidonjski zaseoci, na mjestu s kojeg puca pogled na cijelu Neretvansku dolinu, podignuta i crkvica. Značajno je bilo i to da i svaka obitelj ima svoga sveca zaštitnika kojega štuje na poseban način, te je to istinsko obiteljsko slavlje na koje dolaze prijatelji i rodbina.
Osim što graniči s Dobranjama, odnosno Bijelim Virom na sjeveru i sjeveroistoku te sa Slivnom, Opuzenom i Bagalovićima na zapadu, župama Splitsko-makarske nadbiskupije, Vidonje na istoku i na jugoistoku graniči i s Gradcom i Neumom, župama Trebinjsko-mrkanske biskupije, kojoj je svojedobno i pripadala. Nekada je sama župa bila na vrlo značajnu mjestu, smještena na lijevoj strani rijeke Neretve, uz Napoleonov put što preko Vukova Klanca vodi u Dubrovnik. Od šezdesetih pak godina prošloga stoljeća, kada je u promet puštena Jadranska magistrala, Vidonje ostaje po strani, a stanovništvo se iz brdskoga dijela seli u nizinski, uz Napoleonovu cestu, a odatle u Metković i drugdje po Hrvatskoj i svijetu, od Europe do daleke Australije. Bavili su se uglavnom stočarstvom i zemljoradnjom, a život je bio mukotrpan. Struja u naselja uz Napoleonovu cestu dolazi poslije 1960. O vodovodu se je razmišljalo, ali nedostajala su sredstva, kao što su nedostajala sredstva da se izgradi i put s Mliništa na Vidonje, koji bi sigurno spriječio selidbu stanovništva i omogućio mu opstanak u brdskome dijelu. Taj je put počet graditi pred kraj Austro-Ugarske, nastavljen u doba Nezavisne Države Hrvatske, to jest Drugoga svjetskog rata, a dovršili su ga sami mještani o vlastitome trošku osamdesetih godina prošloga stoljeća, unatoč raznoraznim doprinosima što su im ih za kojekakve naume nametale jugoslavenske komunističke vlasti osim za ono što je tim ljudima život značilo.
U starim Vidonjima više nema života
Kako je jugoslavenski sustav, želeći uništiti sela, zagorčavao seljaku život, tako su ljudi silom prilika napuštali rodna ognjišta. Najprije su se iz Vidonja spustili u četiri naselja uz rijeku, duž glavne ceste: na Kosu, na Mlinište, na Mislinu i u Badžulu. Ali vrijeme je učinilo svoje, te je od sedamdesetih godina počelo lagano iseljavanje. U vrijeme kad su imale najviše stanovnika, tamo negdje oko 1960. godine, Vidonje su brojile nešto više od 1200 ljudi. Danas pak, kako svjedoči župnik don Bariša Plećaš, broj je spao ispod 500, s time da u starim Vidonjima, po kojima je župa dobila ime, ne živi više nitko, jednako kao ni u Goračićima i drugim manjim naseljima. U župi je tek pedesetak osmoškolaca i nekoliko srednjoškolaca, a broj sprovoda je umnogome nadmašio broj krštenja. A o demografskoj slici govori i to što je ove godine u župi bilo samo jedno vjenčanje.
Ipak postoje i znakovi nade. Vraća se ljubav prema starome mjestu te ljudi obnavljaju nekoć zapuštene kuće i čuvaju ih od daljnjega propadanja. Župljani su isto tako obnovili staru župnu crkvu i počeli s uređenjem staroga groblja na Vidonjima. Istodobno je pak subotom i nedjeljom sve više onih koji se popnu na obližnje vidikovce s kojih puca divan pogled na neretvansku dolinu i koji na Vidonje dolaze na trenutke odmora.
U svojem pamćenju Vidonjci brižno čuvaju uspomene na ona davna vremena otpora turskim osvajačima, pa onda života pod mletačkom vladavinom, kao i smjena austrijske i francuske vlasti, dolaska Jugoslavije prvo srpskih kraljeva a potom komunističkih diktatora. Izazovi su bili uvijek skoro isti: bilo je potrebno mnogo hrabrosti ostati katolik i biti Hrvat. A puk te župe oduvijek je bio i katolički i hrvatski, posve odan Crkvi i njezinim pastirima.
Zločinački napadi na Crkvu
Nije slučajno što su komunisti 1953. upravo u Vidonjima priredili napad na tadašnjega pomoćnog splitskog i makarskog biskupa Franu Franića kako bi obeshrabrili i svećenike i vjernike dovevši napadače izvana. Časna starina, nadbiskup Frane s ljubavlju se sjeća odanosti Vidonjaca od kojih mnogi bijahu spremno položiti i vlastiti život za vjeru.
Župa se posebno preporađa dolaskom don Špirka Vukovića za župnika, koji počinje s temeljitom duhovnom obnovom župe. Potiče vjernike na molitvu, posebno u obitelji, uvodi razne bogoljubne vježbe, razvija i podupire pobožnosti, poučava u vjeri i ćudoređu djecu, mladež i odrasle. Kasnije dolazi hrabri župnik mons. Tomislav Karaman koji se, u ime vjere i spasenja duša, znao oduprijeti »drugovima«, i uz rizik života. Župnik je srećom ostao živ, a jedina »žrtva« sukoba bijaše crkvica svetoga Liberana na Gomilama, koju jedne ljetne noći 1959. zahvati požar što joj ošteti samo unutrašnjost. Ni drugima koji su došli kasnije nije bilo lakše, a svaki je od njih dao vlastiti dušobrižnički udjel i ostavio trag u dušama ljudi, te narod s ljubavlju pamti njihova lica, veseli se njihovim povracima i raduje se na sam spomen njihova imena: don Ante Jurić mlađi, don Stjepan Vrdoljak, don Anđelko Dukić, don Petar Đonlić, don Luka Jozić i don Senko Antunović. Vidonje su dosada zabilježile ukupno 49 župnika.
Hrvatska Galileja
Zna se reći kako je neretvanski kraj radi svoje rodnosti »Mala Kalifornija« u kojoj sve uspijeva i koja bi mogla hraniti voćem i povrćem cijelu Hrvatsku jednako kao i Bosnu i Hercegovinu. Međutim, zna se reći, iako ne tako često, da je taj kraj u odnosu na cjelinu Splitsko-makarske nadbiskupije kao Galileja u odnosu na Jeruzalem. Naime, župa Vidonje, kao najudaljenija župa od Splita, sjedišta Splitsko-makarske nadbiskupije, nazvana je Nazaretom, iz kojeg Gospodin podiže proroke, pastire i apostole svome narodu. Premda malena, župa Vidonje dade Crkvi u posljednje 43 godine čak dvadeset svećenika (od kojih su dvojica franjevci), od kojih je 17 živućih, a među kojima su i dva nadbiskupa: mons. Marin Barišić, splitsko-makarski nadbiskup metropolit, i mons. Martin Vidović, ninski izabrani naslovni nadbiskup i apostolski nuncij u Bjelorusiji. U prošla vremena Vidonje su dale još jednoga svećenika. Riječ je o don Iliji Lopinu, koji je živio od 1756. do 1806.
Broj redovnica je još veći, tako da ih je više od 60 u raznim redovničkim zajednicama. Najbrojnije su sestre služavke Maloga Isusa, a vidonjskih sestara ima u benediktinkama, dominikankama, franjevkama od Bezgrešne, milosrdnicama sv. Vinka Paulskoga, školskim sestrama franjevkama, u Družbi Kraljice svijeta i u Družbi sestara od zadovoljštine.
Obitelj Vidović sačuvala primjerak hrvatskoga šćaveta
Tako o životnoj jakosti i snazi te župe svjedoče brojna duhovna zvanja, čiju krunu tvore dvojica koje je zapala milost postati nasljednicima apostola. Ako upitate rodbinu ili mještane da protumače taj događaj, oni vam pričaju priču o životu u tom kraju, o onim teškim danima, kojih se ipak rado i s ponosom sjećaju. I odmah prelaze na ono bitno: obitelj. Tako i Vinka Vidović priča o važnosti života u obitelji, u čijem okrilju su nikla brojna vidonjska duhovna zvanja. Krunica, ili očenaši, kako u Vidonjima još znaju reći, bila je sastavni dio svakodnevnoga života vidonjske obitelji. Ta se je Gospina molitva, koja se je svake večeri molila u obitelji Ante i Ivane Vidović u Goračićima, bila je duhovna hrana koja im je davala snagu za svakodnevni život. I vjerska je knjiga imala posebno mjesto u toj obitelji, koja je očuvala i jedan primjerak hrvatskoga šćaveta, odnosno lekcionara, tiskana u Splitu i Zadru 1857. Tako su misna čitanja bila omiljeno štivo u obitelji, posebno nedjeljom i na blagdane.
Osim dnevne krunice, neizostavna je bila nedjeljna i blagdanska misa, bez obzira na lijepo ili ružno vrijeme, a vrijedni župnici su »uveli« pobožnosti Srcu Isusovu i Marijinu te pobožnosti prvih petaka i prvih subota. Odgojeni u takvome vjerskom duhu, djeca su rado postajala službenici oltara Kristova u crkvi, a među njima je bio i Martin sa starijim bratom Jozom i ostalom djecom koja su znala propješačiti i po nekoliko kilometara da bi i radnim danom služili svećeniku kod euharistije. Bio je u to doba župnik don Stjepan Vrdoljak, koji je ne samo gradio novu župnu crkvu na Mliništu, nego je još više gradio vjeru u srcima svojih župljana. On je bio posebno okupio i pokrenuo vidonjsku mladež, probudivši u njoj vjerski polet.
Roditelji nisu doživjeli biskupsko imenovanje svojega Martina
I ako može biti neke sličnosti između Vidonja i Nazareta, onda postoji i još jedna, znakovita i posve slučajna: don Martinov je otac Ante bio stolar, bačvar i zidar. Kao vjernik je znao da je u svojoj struci imao i jednoga svetog prethodnika, tesara iz Nazareta, pa se je stoga mnogo radovao što je i njegov sin Martin pošao putom »tesarova Sina« u svećenički poziv, premda vjerojatno nikada nije ni pomislio da će njegova Martina zapasti čast da se pridruži zboru apostolskih nasljednika. On ga je vidio kao župnika, onakvoga kakvi su bili oni vidonjski župnici, i takvoga ga je zamišljao kao svećenika. Bilo mu je drago kada je Martin krenuo u franjevačko sjemenište u Sinju, a kada je kasnije otišao u Rim da završi filozofsko-teološki studij i novinarstvo, radovao se je posebno što mu je sin, koji »voli pisati«, došao na Vatikanski radio i što je, eto, tako u Papinoj blizini.
Nažalost, ni Ante ni Ivana nisu doživjeli biskupsko imenovanje svojega Martina, jer je otac preminuo u lipnju 1990. a majka u veljači 2003. Ne samo da je kod ljudi ostalo sjećanje na te skromne, pobožne i bogobojazne ljude i na njihov revni vjernički život, nego su također vjerske i ljudske vrednote koje su i sami živjeli ostale ugrađene u dvoje njihove djece, njihove sinove Martina i Jozu. Prvi je danas svećenik kojemu pade u dio da tamo još od 1987. bude posebni suradnik karizme Petrova nasljednika, pape Ivana Pavla II, a drugi je liječnik koji radi kao vrstan i poštovan specijalist za uho, grlo i nos.
Posebno su ponosni na svoje svećenike
Tako priča o Vidonjima, maloj župi na krajnjemu jugu Splitsko-makarske nadbiskupije, i o imenovanome nadbiskupu i apostolskome nunciju koji iz nje potječe i koji je drugi nadbiskup što ga dadoše Vidonje u svega nekoliko godina, zapravo priča o župi i ljudima koji su revni u svojemu svakodnevnom radu i koji su odani Bogu, rodu i domu. U tome je sva njihova tajna. A oni su ponosni na sve to, navlastito na svoje svećenike i biskupe, koje osjećaju svojima, jednima između njih samih. I don Martin je upravo taj. Sjećaju ga se i dok je još išao u osnovnu školu, i dok je pisao u Glasu Koncila još kao mladi bogoslov i dok je kasnije na Vatikanskome radiju vodio tjednu rubriku o katoličkome tisku.
izvor: glas-koncila.hr
foto: metkovic.hr, bijelivirmojerodnoselo.bloger.index.hr
