Slobodna Dalmacija donosi priču o kolekcionarima, Mariju Talajiću i Zlatku Huzeku koji sakupljajući stare razglednice i fotografije čuvaju povijest Metkovića i doline Neretve
Mario je rođen u Metkoviću, ali živi u Zagrebu, dok je Zlatko metkovski zet. Skupljaju prvenstveno stare razglednice i dopisnice, ali i predmete koji ‘pričaju’ zaboravljene, ali zanimljive priče iz prošlosti.
Znate li što je to kartofilija?
Ljubav prema sakupljanju starih razglednica i dopisnica. Upravo je to strast glavnih aktera naše priče, strastvenih kolekcionara starih fotografija i razglednica Marija Talajića i Zlatka Huzeka, koji su svoj bogati fundus objedinili u zbirci Talajić-Huzek, koja je široj javnosti predstavljena pod nazivom Neretvanski krajevi na starim razglednicama i fotografijama u Zagrebu i Metkoviću. Ideja za izložbu je potekla od članova Instituta za promicanje i razvoj doline Neretve, a organizirana je u sklopu akcije “Veliko srce za djecu Neretve”. Sam postav od 150 fotografija odabrao je i uredio mladi metkovski povjesničar, Ivan Vekić.
I dok je Mario Talajić rođeni Metkovac koji živi i radi u Zagrebu, drugi akter ove zanimljive priče je Zagrepčanin, Zlatko Huzek -metkovski zet, koji je zaljubljen u Metković i dolinu Neretve. Uz sakupljanje razglednica i slika, pasionirani je kolekcionar starih predmeta koji imaju bilo kakvu vezu sa Metkovićem. Otkako je oženio Metkovku Anku Dragović nastala je njegova neraskidiva veza sa gradom na Neretvi.
Egzotika odlaska u BiH
Otkuda uopće ljubav prema sakupljanju starih slika i razglednica, pitamo sugovornike:
– To se gradilo kroz život. Kao dijete, imao sam veliki broj crno-bijelih fotografija, a neke danas imaju umjetničku vrijednost. To je vrijeme ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada nije bilo previše fotoaparata. Najljepšu sliku je fotografirao rođak moga oca Ivan Plećaš, na kojoj se nalazim ja, moj otac i naš magarac Kuso. U osnovnoj školi sam išao u fotosekciju u koju me uvukao primarijus dr. Mario Wokaun. Imali smo tada i komoru za razvijanje fotografija u školi. Tako je nastajala moja ljubav prema fotografiji, kazuje Talajić.
– Stare razglednice Metkovića prvi je izdao dr. Ivan Jurić i ja sam mislio da su to sve razglednice koje su objavljene. No nije bilo tako. Tada nisam još razmišljao kao kolekcionar, već kao zaljubljenik u povijest – priča nam. Preseljenjem u Zagreb, Mario je zavolio kolekcionarstvo, a za sve je kriv Zlatko, koji mu je poklonio svoje duplikate starih razglednica Metkovića. I tako je sve krenulo.
– Tada počinjem kupovati stare razglednice od ljudi diljem Hrvatske koji imaju svoje antikvarijate. Najveći broj starih razglednica dolazi iz Beča, Budimpešte, Verone. Interesantno je da ih ima i u Rumunjskoj, Ukrajini odnosno u područjima koja su bila u sastavu Austrougarske monarhije, kazuje nam.
Zlatno doba razglednica je razdoblje od devedesetih godina 19. stoljeća pa do Prvog svjetskog rata. U tom vremenu, kada još nema televizije i kina, razglednica je medij preko kojega ljudi jedni druge upoznaju s raznolikošću krajeva, gdje su bili i što su vidjeli.
– Pogotovo je Bosna i Hercegovina bila interesantna, to je za ondašnje ljude bilo kao da danas idu u Afriku ili Amazonu. Ljudi su dolazili uz Trsta brodom do Metkovića i dalje vlakom u Bosnu. U Metkoviću su čekali vlak i u tom dolasku su uzimali razglednice i slali ih svojim prijateljima i rodbini. Tako je veliki broj razglednica odaslan po svim kontinentima. Ima ih iz Argentine, Australije, SAD-a, govori Talajić.
Posebnu pažnju plijeni razglednica koju je kolekcionar Igor Goleš nabavio na jednoj aukciji, a sada se nalazi u fundusu zbirke Talajić-Huzek. Prikazuje Slivno, odnosno utvrdu Smrden grada, a fotografirao je Monsinger, jedan od najvećih fotografa i izdavača razglednica prije prvog svjetskog rata.
Pozdravi iz logora
– Na toj slici je utvrda Smrden grad sa velikim obrambenim zidom kojega danas više nema. Danas ta razglednica svjedoči kako je izgledao taj lokalitete početkom 20 stoljeća prije rušenja zidova i može poslužiti za njegovu obnovu u izvornom obliku – kazao je Talajić.
– Razglednica ima dvije strane – kazuju naši kolekcionari i zato ju je potrebno okrenuti na drugu stranu i pogledati fenomenalne tekstove koje su ljudi pisali jedni drugima. A tu su i zanimljivi žigovi.
– Tako imamo i žig zarobljeničkog logora u Opuzenu i logora ruskih vojnika koji su bili u Metkoviću 1916., a gradili su sadašnji hotel Naronu, ranije hotel Zagreb, u vlasništvu obitelji Pavlović. Također su gradili poznati ruski put koji ide iznad naselja Momića preko Rujnice – pojasnio nam je Talajić.
Ne treba zanemariti niti tekstove na dopisnicama i razglednicama. Jedan od interesantnijih tekstova je onaj gdje se Duje Oman, veleposjednik iz Opuzena, razglednicom dopisuje sa svojim rođakom Mihom Jeramazom iz Metkovića. Piše mu: Opuzencu starinom Metkovcu te ističe ljepota Metkovića spram Opuzena.
Raritet je i razglednica iz 1900., iz Neuma, na kojoj se vide kupači u moru. To je tada bilo čudo i za Opatiju i Crikvenicu, a fotografiju je potpisao Niko Bjelovučić, poznati metkovski HSS-ovac. Iz 1910. je i razglednica flote ratnih brodova usidrenih u Neumu.
Najranija razglednica Metkovića u fundusu zbirke Talajić-Huzek seže u austrougarsko razdoblje, točnije u daleku 1898. godinu. Imaju oko 400 razglednica do 1918., posebnih izdanja i posebnih motiva. Međuratno razdoblje je obilježeno serijom razglednica Griesbach i Knaus. To je fantastičan izdavač iz Zagreba sa prekrasnim bojama, a drugi izdavač je bio atelje Krišar iz Stare Kanjiže u Vojvodini. On je naime, duž dalmatinske obale napravio više razglednica, pa tako i Metkovića. U to razdoblje seže i serija od 34 razglednice Metkovića na kojima je bilo otisnuto “Pozdrav iz Boke Kotorske“ pa su takve slane po čitavom svijetu. Još jedan nevjerojatan raritet je razglednica metkovskog mosta ispod kojega piše – “Beograd“.
– Upravo ti rariteti daju starim razglednicama jednu posebnu čar – slažu se Talajić i Huzek.
Koja je razlika filatelije i kartofilije? – pitamo naše sugovornike.
– Kartofili nikada ne znaju što će novoga pronaći. Nakon otvaranja izložbe u Zagrebu početkom listopada pa do danas našao sam pet razglednica koje nisu uvrštene u izložbu – kazao je Talajić otkrivši nam kako dolazi do podataka o starim razglednicama koje kasnije nabavlja za svoju zbirku.
– Postoje određene domene i tražilice na koje vlasnici postavljaju svoje razglednice. U Hrvatskoj su to najčešće akucije.hr a u svijetu e-bay, kao najveća svjetska tražilica te Delcampe na kojem postoji preko 100 tisuća komada iz svih krajeva Hrvatske, reći će Talajić koji pak naglašava da posjeduju i zbirku pisama iz pretfilatelističkog razdoblja, dakle, iz vremena prije 1850. godine, kada je Austroguarska izdala prvu poštansku marku (do tada su se pisma poništavala sa žigom i potpisom, a interesantno da je žigove mogao udariti konobar u nekom hotelu, kondukter u vlaku ili službenik lučke kapetanije, kapetan broda). U zbirci Zlatka Huzeka nalazi se pismo jednog Ilijića koji je bio mornar na brodu ‘Viribus unitis’, a pismo je slao obitelji u Metković.
Neostvarena želja
– Ideja za izložbu dao im je kolekcionar Igor Goleš koji je tiskao tri monografije razglednica pod nazivom “Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije“. Tu je dvije tisuće razglednica iz preko 200 dalmatinskih mjesta. Možete zamisliti, postoji razglednica Bagalovića, sela u općini Kula Norinska koje je odavno izumrlo…
– Fotografije iz zbirke svjedoče o prošlim vremenima u Neretvi, pa tako imamo sliku posjeta Metkovaca župniku na Vidonje, tu je prvi motorist u Metkoviću.
Veliki dio fundusa vezan je za prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegov dolazak u Metković, na kobnom putu za Sarajevo. Uz poznate motive njegova dolaska i ispraćaj njega i supruge nakon atentata u Sarajevu u zbirci imamo desetak fotografija njegovog boravka u Metkoviću . Naime, Mario je gledajući fotografije ispraćaja, primijetio da ima još jedan fotoaparat, danima je tragao da bi došao do tih slika i uspio je. Danas te slike imaju iznimno vrijedan značaj za kartofiliju Dalmacije jer svjedoče o vremenu kada je Metković zbog prijestolonasljednika Ferdinanda bio u centru svjetskog i europskog interesa. Na nekima od tih fotografija Ferdinad se vozi u automobilu, priča nam Zlatko.
Kopanje po Jakuševcu
Osim razglednica, Zlatko Huzek ima i zbirku starog posuđa koje se veže za Metković. Zapravo, on posjeduje zbirku posuđa svih metkovskih hotela. Sve što je vezano za Metković on sakuplja, na sajmovima i aukcijama. Godine 1971., upoznao se sa svojom suprugom Ankom i od tada u Metkoviću kao kod kuće. Zaljubio se u grad i okolinu i svu ljepotu neretvanskog blata. Sebe naziva hobistom.
– Ljubav prema starim stvarima jednaka je i kod hobiste i kod kolekcionara, ističe.
Zlatko sakuplja ono što mu dođe pod ruku i čuva to za buduća pokoljenja, da ne bi završilo na smetljištu ili u rukama nekoga tko to ne zna cijeniti. Nije mu nikakav problem otići na Jakuševac i potražiti odbačene predmete, što je njegova velika ljubav i strast.
Suđe iz metkovskih hotela, koje je pronašao izrađeno je od metala, bakra, mesinga i srebra. Da je to došlo u ruke srebrokovinaru to bi bilo istopljeno u nakit.
– Mogao sam i ja to pretopiti jer sam po struci zlatar. Ali nisam, govori nam Zlatko Huzek. Nikada mi na pamet nije pala takva ideja. Od jedne prekrasne čaše na kojoj je ugravirano hotel Austrija u Metkoviću da uzmem brener i istopim je i napravim neki nakit.
Posuđe sakuplja četrdesetak godina. Može proći i pet godina, a da ništa ne pronađe. Ali početkom ove godine je pronašao srebrnu medalju Crvenog križa iz 1914., koju je u povodu pedesete obljetnice Crvenog križa u Austrougarskoj monarhiji dobio trgovac u Metkoviću Mate Šarić. Pronašao je na Jakuševcu u vrlo lošem stanju, da bi je kasnije restaurirao.
– Nisam je pronašao u hrpi smeća, već u hrpi blaga – dodao je Huzek, koji nam otkriva da ponekad zna satima kopati na Jakuševcu kako bi pronašao vrijedne predmete, koji imaju veze sa Metkovićem. On kao zlatar u miru izrađuje i replike starog nakita. Naime, došao je do nakita kojega je Mato Šarić poklonio Jeli Talajić iz Opuzena 1873. i po tom artefaktu izradio je repliku nakita kojega je poklonio Kulturno-umjetničkom društvu Metković.
Fundus zbirke Talajić-Huzek sustavno se nadopunjuje, ali vlasnik ima jednu neostvarenu želju.
– Želja mi je pronaći fotografiju putujućeg fotografa koji je fotografirao brdo Predolac prije izgradnje crkve!, kazat će Talajić. Dakle, nema brige – ova priča će se nastaviti.
Piše: Stanislav Soldo/SD
