Rafael Dropulić Rafo javnosti je ostao poznat kroz reality show, te po pjesmi Ja sam Rafo. Nakon glazbene karijere i stečene slave, Rafo se okrenuo Bogu. Danas radi kao viši stručni referent u Odjelu za turizam, a uskoro ćemo ga moći vidjeti na Laudato televiziji u emisiji „Blagoslovljen tek“.
Kako je započeo put do tvoga obraćenja, što je bilo ključno da se okreneš Bogu?
Sve je počelo u trećem razredu srednje škole. Nisam bio posebno zadovoljan i sretan svojim životom. Splet nesretnih okolnosti i događaja (koji su se gomilali nekoliko godina), ali i moje senzibilne naravi doveli su do stanja neizdržive boli, tjeskobe, manjka samopouzdanja i polu-depresije koje je bilo preteško za izdržati, što me na kraju natjeralo da počnem tražiti izlaz i rješenje. Ne radi se o ničem posebno zapravo, klasični pubertetski problemi. No tada, za mene je to bio veći problem nego ratovi, bolesti i druga zla koja pogađaju svijet i ljude. Mislim da odrasli jako griješe kad podcjenjuju „dječje“ probleme jer u tim godinama i na tom stupnju duševnog razvoja, to uistinu znaju biti ozbiljne stvari. U Boga sam uvijek vjerovao. Vjerovao sam i da je Isus velika faca, ali u moru raznih filozofija i religija koje su se nudile (a nude se i danas, nažalost) nisam znao kojim putem krenuti. Počeo sam jednostavno gutati raznu literaturu na temu duhovnosti ostavljajući otvorena vrata za sve što bi me eventualno moglo oduševiti i natjerati da zagrizem malo dublje. Srećom, klica Duha Svetoga je uvijek bila u meni jer sam rođen i odgajan kao vjernik (ali više tradicionalno nego praktično) što je poslije odigralo veliku ulogu. Prijelomni trenutak dogodio se na prvoj godini fakulteta. Tada sam živio u stanu s jednim od nekoliko najboljih prijatelja koje i danas imam u životu. Zove se Nikola Družijanić i živi u Metkoviću. Ako postoji moderni laik svetac, onda je Nikola savršen primjer za tu „kategoriju“. Bavili smo se rock glazbom, svirali u istim bendovima, izlazili van, družili se i živjeli studentski život punim plućima. No, za razliku od većine, iako „lud“ i otkačen, Nikola se svaku večer molio prije spavanja, čitao katoličku literaturu i razne molitvene knjižice te svaku nedjelju išao na svetu misu. Kakva kombinacija! Nikad mi nije bio jasan. Joj, kad se sjetim svega lako se razbrbljam pa ću sad malo skratiti priču. Uglavnom, Nikola mi je počeo svaku večer prije spavanja pričati razne anegdote iz života katoličkih svetaca, pa razne priče o ukazanjima i porukama koje je Bog davao raznim vidjelicama i slično. Sve me to jako zanimalo pa sam ga stalno ispitivao, a on mi je neumorno i s radošću pričao. Malo pomalo počeo me zvati da idem s njim na misu pa bih ponekad i otišao s njim, a s vremenom sve češće. Polako sam počeo uviđati da je katolička vjera jedini, ispravni put za mene. Sve je kulminiralo mojim odlaskom na seminar šutnje, posta i molitve u Međugorju. Tamo sam obavio životnu ispovijed te prvi put u životu doživio živoga Boga i snagu Duha Svetoga! To iskustvo mi je promijenilo život. I da, mislim da je to bila prekretnica u mom životu koja me obilježila do danas.
U tim danima, kada si odlučio ići putem Isusa Krista, što ti je na tome putu bilo najveći poticaj?
Spoznaja da me Bog voli iako sam odvratan i da ima snagu promijeniti sve aspekte moga života nabolje, te dovesti moj život u stanje radosti, sreće, zadovoljstva i punine, mislim da je to bio najveći poticaj. Mislio sam da ću umrijeti nesretan, a na kraju se pojavi frajer (Isus) koji mi kaže da me voli iako sam glup kao točak, te da prestanem gubiti vrijeme na ispraznosti jer on ima rješenje za sve. Tada je moja jedina preokupacija bila saznati što Bog želi od mene.
Na Festivalu mladih u Međugorju rekao si da si kao dječak mislio da je tvoj put biti glazbenik. Nakon svjetovne glazbe, odabrao si put duhovne i izdao jedan album. Možeš li nam reći o kojem se albumu radi i da li si ti autor tekstova i glazbe? Razmišljaš li o većem angažmanu na polju duhovne glazbe?
Izdao sam jedan album svjetovne glazbe naziva „Mangipe“, što znači „Božja milost“ na romskom. Iako je moja ideja bila da to bude svjetovni album s duhovnim porukama, to se na kraju nije ostvarilo. Taj album nije nešto iza čega stojim jer nije odrađen kako sam htio i zamislio. Ruke su mi bile svezane i morao sam raditi više po nalogu nego po volji. Bio sam previše istrošen da bih se svađao s nekim je li ta pjesma valja ili ne valja, je li to dobro snimljeno ili nije i slično. Pustio sam neka se odradi, oprao ruke od svega, digao sidro i zaplovio drugim vodama. Ne preporučam nikome niti da iz radoznalosti nabavi taj album. U međuvremenu, duhovnom glazbom se nisam stigao ozbiljnije baviti osim dva snimljena dueta s vrlo talentiranim glazbenikom Zvonkom Palićem Jonathanom. Riječ je o pjesmama „Dođite i vidite“ te pjesmi „S Petrom naših dana“. Na ovoj zadnjoj su gostovali Adrijana Baković (vrlo talentirana i draga osoba), Zorica Kondža (svaka riječ je suvišna) te vrlo drag i poseban kolektiv „Apostoli mira“. Jonathan (Zvonko) je nadnaravno dobra i iskrena duša te kao takav nepresušno vrelo kvalitetnih duhovnih skladbi i velika mi je čast što sam snimio ove dvije pjesme s njim. Postali smo i jako dobri prijatelji, zapravo više braća. Toplo preporučam da preslušate Zvonkove pjesme (ima ih na internetu)
.
Ti si sada oženjen i imaš svoju obitelj, a kao glava obitelji pozvan si ju prehranjivati. Čime sa baviš danas kako bi zaradio za kruh svagdašnji?
Danas radim kao viši stručni referent u Odjelu za turizam i sretan sam da mogu pridonositi našem kućanstvu i biti hranitelj. To je ono što određuje muškarca i ako nije u mogućnosti ispuniti tu ulogu može postati nezadovoljan. Mislim da muškarac u obitelji ima ulogu analognu onoj kakvu ima Isus u Crkvi. On je vodi, čuva i hrani fizički i duhovno. Muškarac se brine za materijalno dobro obitelji, ali ne smije zaboraviti i duhovnu komponentu. On je u obitelji na neki način i duhovni voditelj. A da bi to mogao raditi kako treba potrebno je poznavati Isusov život te učiti na njegovom primjeru. Također, jako je važno i komunicirati s članovima svoje obitelji, biti upoznat s njihovim problemima i svime što je njima važno te ih uvažavati pri donošenju bilo kakvih odluka. I naravno, sve to činiti s puno ljubavi. Sretan sam što imam dobru i mudru suprugu koja razumije sve ovo pa mi dopušta da budem glava obitelji unatoč svim mojim manama i nesavršenostima.
Jesi li i koliko ostao kontaktu sa starim prijateljima sa glazbene scene?
Ne baš. Davno sam izašao iz tog miljea. Ne izlazim vani po klubovima, ne posjećujem nikakve evente, čak ne izlazim vikendima u grad i sl. Tako da ih nemam gdje ni sresti. A kako u Zagrebu vrijeme brzo leti imam taman vremena da se družim s obitelji i prijateljima koji se kreću u istim krugovima kao i ja. Za neke ljude mi je žao jer su zaista kvalitetni, ali to su dva različita svijeta i jednostavno se nemamo kad ni gdje sresti. Eto npr., neke sam zadnji put vidio na svojoj svadbi. Šteta, ali to je tako. Ma, dobro ajde, ima tu malo i moje lijenosti.
U određeno vrijeme bio si vrlo popularan glazbenik, što bi savjetovao današnjim mladim ljudima koji također žele steći takvu slavu?
Baviti se glazbom zbog slave nema smisla. To vodi u nesreću. Baviti se glazbom jer ju voliš i uživaš u njoj, e to je nešto drugo. Zato, dokle god uživaš u tome sviraj brate. A ako se slava slučajno dogodi ne zaboravi da si ti nitko i ništa i da slava pripada jedino Bogu! Usput se moli da ti se to ne dogodi – ha ha. I oprezno, jer slava je varljiva.
Može li ta popularnost ispuniti mladog čovjeka? Koliko je tebe ispunjavao taj život i na koji način?
A čuješ, sve je to fino i krasno, pogotovo u tim godinama, ali ako nisi spreman može ti se obiti o glavu. Mislim da je važno ostati na zemlji, trenirati poniznost i biti svjestan da je sve prolazno. Meni se dogodilo da sam imao više „slave“ u životu nego glazbe pa mi je postalo zamorno, jer me slava nikad nije zanimala. Ja sam prije svega strastveno volio glazbu i htio sam se profesionalno baviti s njom. Htio sam živjeti od hobija koji će me ujedno i hraniti. Slava je nažalost, eto, kako bih rekao, gorko-slatki davež koji je neizbježan u tom poslu. Ima svojih prednosti (dobiješ bolje voće i povrće na placu), ali te i dosta ograniči u provođenju normalnog života. Ma baš kako sam rekao, gorko-slatki davež.
Kada čovjek doživi obraćanje, kako se postaviti prema onim danima kada je živio bez vjere?
Pa mislim da ne treba bježati od svoje prošlosti, skrivati ju i slično. To je dio nas, dio našeg puta i na kraju ako je Bog sve to dozvolio (a dozvolio je), tko sam ja da pljujem po tome. U isto vrijeme, ne treba se ponositi lošim potezima. Mislim da prošlost treba predati Bogu i ne razmišljati puno o njoj jer tako krademo dragocjeno vrijeme sadašnjosti i budućnosti.
Možeš li nam usporediti život prije obraćenja i ovaj život u kome si odlučio ići Kristovim putem?
Razlika je u tome što sam prije živio sebi i za sebe. Sve sam podređivao vlastitim željama. To mi je donosilo samo nesreću. Danas živim za Boga i sve podređujem Njegovim željama. Naravno, to nije lako. Često (čitaj svakodnevno) iznevjerim Boga, ali ne posustajem i trudim se uvijek dignuti i nastaviti dalje. To je doživotna borba, al upravo to i jest kršćanstvo, boriti se za Isusa do kraja života, ustrajno i strpljivo ljubiti bližnje i nadati se bar Čistilištu.
Što misliš što je ono što neke mlade ljude danas sputava da krenu putem vjere u Boga?
Gubitak povjerenja te laž i obmana. Bog i Crkva su uvijek imali i imat će neprijatelje. Ti neprijatelji su stvarni, živi i svim silama se trude preko medija, politike, obrazovnog sustava i dr. lagati i zavesti ljude na krivi put. Mladi su im glavna meta jer preko njih manipuliraju odraslima. Zato se trude svim silama blatiti Crkvu, Boga, obitelj, običaje, domovinu i sve što čini stup i oslonac u moralnom i duhovnom životu jedne zdrave osobe. U isto vrijeme hvale i slave lažne idole, blud, nemoral, užitke, opasne politike i ideje i sve što pojedinca vodi u smrt. Zato smatram da su Crkva, obitelj i domovina tri najsvetija i najvažnija stupa svakog zdravog društva.
Kako danas svoju vjeru održavaš živom?
Supruga i ja smo od početka našeg braka uključeni u Neokatekumenski put. To je itinerarij kršćanske formacije u katoličkoj crkvi, što znači kršćanski odgoj za suvremenog čovjeka. Tu dobivamo sav „alat“ potreban za održavanje žive vjere. To uključuje redovitu ispovijed, Euharistiju, čitanje i razmatranje Riječi Božje, zajedničke susrete, osobnu molitvu i dr.
Nedostaje li Hrvatskoj upravo jedan medij kao što će biti Laudato obiteljska televizija s kršćanskim vrijednostima, hoće li „ona“ biti jedno pravo osvježenje na malim ekranima?
Apsolutno! TO je baš ono što nam treba, mladima pogotovo.
I ti ćeš voditi jednu emisiju koja će se zvati Blagoslovljen tek. Reci našim čitateljima i svojim budućim gledateljima što mogu očekivati od emisije?
Srećom, Bog me blagoslovio s timom jako dobrih, vrijednih i dragih ljudi pa vjerujem da će emisija biti zabavna, opuštena i puna ljudske topline. Jednostavna, bez maski i lažnog glamura, i naravno puna dobrih recepata i dobre klope, njam-njamac!
Hvaljen Isus i blagoslovljen tek!
laudato.hr
