Plan upravljanja zaštićenim područjem i područjem ekološke mreže Malostonski zaljev uzbunio je duhove na Pelješcu među ribarima i školjkarima. Naime, rad im je već ionako ograničen samom činjenicom da su Malostonski zaljev i Malo more zaštićeni posebni rezervat prirode, a ove nove odredbe će im tek dobrano ugroziti egzistenciju, piše Dubrovački vjesnik.
Neizvedivo je
Ljudi na ovom području generacijama žive od školjkarstva i ribarstva, tako da nije rijetkost upoznati obitelj u kojoj su pradjed, djec, otac i sin, primjerice, ribari. Takva je i obitelj Antonija Franušića iz Luke, mladog čovjeka koji je nastavio tradiciju ribarstva, sa željom da ostane na rodnoj grudi. Ako ovo prođe, kaže, morat će napustiti ribanje, naći negdje posao, a možda i otići iz Hrvatske, slijediti sudbinu bezbroj mladih koji su se na takav potez već odavno odlučili, dodaje, još uvijek potresen podacima iz Plana.
– Imamo obrt koji postoji od 1965. godine. Na tom javnom izlaganju dali su nam neko usmeno obećanje da će izmijeniti te zone i strogoću kojom su okarakterizirane. Znači, ako se te stroge zone u tom Planu kako je nama predstavljen realiziraju, to će biti velika šteta za nas. Bit će nam zabranjena bilo kakva gospodarska djelatnost – istaknuo je Antonio Franušić.
– Sve je ostalo na usmenim obećanjima da tako neće biti, ali mi ih očekujemo na papiru. Ribari smiju ribariti u žutim zonama, ali ta je zona nedovoljna. Da bismo uopće došli do nje, moramo proći kroz zelenu zonu ili kroz teritorijalne vode Bosne i Hercegovine. Ovo je ljubičasta zona koja je istaknuta kao zona korištenja – pojašnjava – dok smo već samim Pravilnikom o ribarstvu dovoljno ograničeni u smislu da se moramo odmaknuti od koncesija za marikulturu. Samo ovo područje i širina zaljeva je nedovoljna da bismo obavljali gospodarsku djelatnost od koje bismo mogli živjeti. Ribarstvo bi kao sekundarna djelatnost ili kao hobi moglo opstati, ali mi koji živimo isključivo od ribanja, to nećemo moći. Neizvedivo je – upozorava Franušić, koji je o svemu ovome ispisao primjedbe na koje očekuje pismeni odgovor.
– Ta zelena zona, široka u našim vodama 900 metara, bila je jedina gdje smo mogli ribati s autoriziranim alatima. Baš to područje im je u planu staviti pod zaštitu! Nadam se da će uvažiti naše primjedbe i da ćemo naći neki zajednički jezik – ističe Antonio.
– Po Zakonu o ribarstvu već smo odavna ograničeni po pitanju alata kojim smijemo ribati u Malostonskom zaljevu, što nam je uskratilo neke druge mogućnosti. Dodatna ograničenja ne prihvaćamo jer će nas uništiti – naglašava.
Šire, ali ograničavaju
Zdravko Lazić iz Brijeste, suvlasnik obrta ‘Braća Lazić‘ za školjkarstvo i ribarstvo, kaže da se generacijama bave ovim djelatnostima, a uza sve poteškoće pokušavaju ustrajati u tome da nastave tradiciju svoje obitelji.
– Najveći problem je, po meni, taj što je taj Plan donio rigorozne mjere koje su sve naše djelatnosti – marikulturu, ribolov i poljoprivredu – jako ograničile ili čak na pojedinim mjestima i zabranile. Na javnom uvidu nam je usmeno objašnjeno da se sve što će se ograničiti, zabraniti ili ukinuti nama ne može zabraniti. To je još više uznemirilo i zbunilo ljude! Dobivate dojam iz pročitanog, gdje je sve napisano bez okolišanja, da će se ukinuti, zabraniti i ograničiti, a onda vam kažu ‘ma to nema veze‘ – iznosi Lazić, pozivajući se na izjavu Marijane Miljas Duračić, ravnateljice Javne ustanove za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode Dubrovačko-neretvanske županije, koja je na javnom izlaganju u tvrđavi Kaštio u Stonu prošlog tjedna ustvrdila da ‘ovaj dokument nije obvezujući nego strateški, koji donosi Javna ustanova za planiranje svoga rada u području Malostonskog zaljeva‘. No, takvo objašnjenje nije umirilo domicilno stanovništvo, jer kako kažu naši sugovornici, odredbe su dokument, a usmeno obećanje da mogu raditi kao i prije im ništa ne znači.
– Tu se na neki način kompromitira inteligencija ljudi jer ne morate biti posebno obrazovani, dovoljno je da znate čitati pa ako vam tamo piše da je zabranjeno, onda je valjda zabranjeno – nastavlja Lazić. – Kad smo mislili da ćemo dobiti neka objašnjenja, bili smo još više zbunjeni jer nema ozbiljnosti ni povjerenja – ističe.
– Dobili smo od njih usmeno obećanje da će se sve moći raditi kao dosad. Na primjedbe koje smo poslali, dobit ćemo, kako nam je obećano, pismene odgovore. Dužni su nam to odgovoriti i objasniti. Ljudi koji se bave školjkarstvom i ribarstvom imaju uredne povlastice i koncesije, imamo treću zonu u Prostornom planu na vanjskom dijelu Malostonskog zaljeva koja je previđena za širenje marikulture. Provlači se teza da će se širiti i poticati marikultura, da bi raznim restrikcijama sve to sveli na minimum. Ono što je za nas stanovnike ovog dijela Pelješca paradoks jest da treba dovoditi u red ribare i školjkare, a na red ne treba pozivati ljude koji su odgovorni za komunalnu infrastrukturu i održavanje. Na to nema fokusa nikako! – ističe Lazić. – Kamenica je jako rijetka u prirodi, što znači da bi se bez nas vjerojatno dogodilo njezino izumiranje. Nekoga tko se bavi time i ima sve važeće dozvole i uvjete, još zbijate u neke okvire u kojima je jako teško poslovati – rezimira naš sugovornik.
– Već imamo rezervat koji nas ograničava i u kojem ne možemo biti komotni kao drugi. Ono što bi trebao biti naš benefit, postaje nam uteg koji nas vuče na dno – iznosi.
Odakle toliko zagađenja?
Načeo je Zdravko Lazić i temu neriješenog kanalizacijskog sustava na ovom području:
– Kanalizacija Neum-Mljet je svojevremeno spasila Malostonski zaljev. Tada je to bila dobra ideja s tim optimumom. Ali u zadnjih 30-tak godina pritisak na taj sustav se povećao, a iz firme koja ga održava su nam rekli da ga renoviraju i da su neke stvari poboljšane. Ali taj je cijeli sistem dotrajao i vjerojatno dolazi do nekih problema jer jako je teško povjerovati da se na tome dijelu, koji prolazi kroz Malostonski zaljev obalom i morem, nepovezano s njim događaju jako loši uzorci tkiva školjaka. Nenormalni su brojevi Esherichije coli. Pokušali smo apelirati na nadležne, ali nisam vidio neku stvarnu volju da se ustanovi uzrok – iznosi Zdravko Lazić.
– Na tom dijelu nema civilizacije, nema naselja, turizma, apsolutno nikakvog zagađivača. Iako nam kategorički tvrde iz firme za održavanje tog cjevovoda da ne pušta ni decilitra kanalizacije, nije jasno odakle ove brojke Escherihije coli za koju vam zdrava logika kaže da se tamo nešto ekstremno događa. Od početka uzorkovanja, taj je dio uvijek bio čist. Zadnji nalaz je bio 1300 tih jedinica, a dozvoljena je granica 230. Preko toga se smatra da školjka nije konzumna. Postoji dio problema sa septičkim jamama i mi smo svjesni da nije riješena kanalizacija na Pelješcu. Ono što nas izluđuje jest da je prošla godina bila sušna, a u kolovozu, bez kapi kiše, na tom smo dijelu imali 3500 tih jedinica na nalazu na Escherichiju coli! Znači, nisu u pitanju bile septičke jame jer ih nije imalo što sprati, kiša nije padala mjesecima – pojašnjava Zdravko.
– Ne bih htio nikoga optužiti, ali to su činjenice. Pokušali smo napraviti neki kontakt, htjeli smo preko ministarstva doći do podatka imaju li gubitke u kanalizacijskom sustavu Neum-Mljet. Tu smo još u obećanjima da ćemo dobiti taj podatak. U međuvremenu imamo ogromne brojeve, a novim pravilnikom od 1. siječnja je predviđeno da, ako se nađu veći brojevi zagađenja, cijelu sljedeću godinu ste u zoni B. To znači da morate imati purifikatore, a ovdje nema nijednog. Investicija u purifikator je ogromna, a trebala bi nam i gospodarska čestica za izgradnju jer objekt mora biti čvrst. To je jedan zatvoreni krug problema – ističe na kraju Zdravko Lazić, koji nije pretjerano optimističan kad je sudbina školjkara i školjaka u ovom dijelu svijeta u pitanju.
Što kaže Javna ustanova za zaštitu prirode?
Poslali smo upit ravnateljici Javne ustanove za zaštitu prirode Marijani Miljas Đuračić, koja nam je poslala odgovor koji objavljujemo u cijelosti:
Izradom i donošenjem Plana upravljanja zaštićenim područjem i područjem ekološke mreže Natura 2000 Malostonski zaljev ne donose se nikakva dodatna ograničenja za ribare i školjkare, kao ni za sve druge dionike u prostoru (npr. uzgajivače ribe, poljoprivrednike, šumoposjednike, stanovnike i ostale), niti se bilo koja djelatnost u Malostonskom zaljevu zabranjuje i/ili ograničava.
Djelatnost ribara, školjkara, uzgajivača ribe, šumoposjednika, poljoprivrednika i druge regulirana je zakonskim propisima iz područja ribarstva, poljoprivrede, šumarstva i drugim propisima za koje nije nadležna Ustanova ni sektor zaštite prirode, kako za njihovo donošenje tako ni za njihovu provedbu. Svi ribari i školjkari, kao i ostali dionici prostora, za sve aktivnosti koje obavljaju u Malostonskom zaljevu, a koje su uređene i dozvoljene pozitivnim zakonskim propisima, kao što su ih do sada obavljali, obavljat će ih i nakon donošenja Plana bez ikakvih dodatnih ograničenja i/ili zabrane.
Također, važno je pripomenuti da Plan upravljanja ne predstavlja novu i/ili dodatnu zaštitu Malostonskog zaljeva u smislu Zakona o zaštiti prirode (Narodne novine br. 80/13, 15/18, 14/19 i 127/19). Malostonski zaljev je već zaštićen u kategoriji posebnog rezervata u moru 1983. godine, a 2013. godine zaštićen je i kao područje koherentne europske ekološke mreže Natura 2000 sukladno Uredbi o ekološkoj mreži i nadležnostima javnih ustanova za upravljanje područjima ekološke mreže (Narodne novine br. 80/19).
Sukladno Zakonu o zaštiti prirode plan upravljanja zaštićenim područjem i/ili područjem ekološke mreže je akt planiranja kojim se utvrđuje stanje zaštićenog područja i/ili područja ekološke mreže te određuju ciljevi upravljanja i/ili očuvanja, aktivnosti za postizanje ciljeva i pokazatelji provedbe plana.
Obaveza izrade planova upravljanja zaštićenim područjima u hrvatskom je zakonodavstvu prvi put propisana Zakonom o zaštiti prirode iz 2003. godine. Važeći Zakon o zaštiti prirode (NN 80/13, 15/18, 14/19, 127/19) također definira tu obavezu za zaštićena područja, a Uredba o ekološkoj mreži i nadležnostima javnih ustanova za upravljanje područjima ekološke mreže (NN 80/19) za područja ekološke mreže.
Planom upravljanja planira se rad i aktivnosti za provođenje Javne ustanove u području Malostonskog zaljeva, a koje se provode u suradnji s dionicima prostora, a sve kako bi se zaštitile i očuvale vrijednosti zbog kojih je neko područje proglašeno zaštićenim, kao i očuvale za buduće generacije.
Plan upravljanja ujedno je i javni dokument dostupan svima koji omogućuje dionicima i zainteresiranoj javnosti da prate djelovanje Javne ustanove te da se vlastitim angažmanom, gdje je to moguće, uključe u upravljanje te tako doprinesu očuvanju vrijednosti područja kroz participatorno upravljanje, koje označava da su dionici na različite načine i na različitim razinama uključeni u različite faze ciklusa upravljanja područjem.
Dionici imaju važnu ulogu u poznavanju područja, vrijednostima i ugrozama istih te će njihova iskustva, mišljenja kao i svakodnevno djelovanje u ciljanom području svakako imati veliki
utjecaj u izradi konačnog dokumenta – Plana upravljanja. Rezultati prikupljeni tijekom radionica koristit će se prilikom obrade podataka i njihovom implementiranju u konačan dokument predmetnog Plana upravljanja zaštićenim područjima i područjima ekološke mreže Natura 2000.
Predmetni Plan upravljanja donosi se u okviru projekta Razvoj okvira za upravljanje ekološkom mrežom Natura 2000, kojem je nositelj Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja dok su sve javne ustanove za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode u Republici Hrvatskoj (20 županija + Grad Zagreb), Nacionalni parkovi i Parkovi prirode. Projekt je sufinanciran kroz sredstva Europske unije u okviru Operativnog programa Konkurentnost i kohezija 2014.-2020., Specifičnog cilja 6iii2 – Uspostava okvira za održivo upravljanje bioraznolikošću primarno ekološkom mrežom Natura 2000.
Nitko im nikad nije zabranio uloviti ručak!
Davor Franušić, prvi susjed prezimenjaka Antonija Franušića, pokazao nam je staru fotografiju svoje obitelji na kojoj njegov djed ima tek šest godina, prisjećajući se kako nikad nije izašao iz sela, a promijenio je sedam država i sistema:
– Nikad nikome u tom vremenu nije palo na pamet da im zabrani da ulove sebi ručak! – uspoređuje sve te sisteme s ovim današnjim, kad im se pokušava zabraniti nešto čime se bave stoljećima.
– Ono što ja vidim, jest da se krajnji cilj ovog još ne nazire. Postoji puno nelogičnosti. Ne možete napraviti rezervat prirode, a da ga niste sinkronizirali s BiH, jer njihovi ljudi bacaju mine u more. Kako možete zaštititi pola kanala, dok se u drugom dijelu bacaju mine? – pita se Davor Franušić.
Piše: Dubravka Marijanović Ladašić / Dubrovački vjesnik
