Kako sam već milijun puta upitan za svrhu mojega posljednjeg boravka ovdje (Jesi to vidija da je vrime lipo, pa si izmislija neki posa? – vrli će pitac u neretvanskome uzmorju neki), iz dosade već počeh govoriti kako sam došao proučavati kontrast. Eh, sad to već izazove znatiželju pitca, a moglo bi i kakva spoznajnoga jezikoslovca koji se još i snalazi u opisu mentalnih procesa u Neretvanina koji vidi pečenku, ali deder ti opiši kako Neretvanin opisuje kontrast ako možeš, junače! Prvo sam, naime, tri dana bio u đirati Dubrovnikom, kojega je upravo bio napustio Robin Hood. Ne smijem pritom smetnuti da bi se dubrovački vrtovi pretvorili u Sherwood da se o njima ne brinu radnici metkovske tvrtke Amadeus, koji su me uočili kako skićem put Višnjice u očekivanju Borisa Njavre (dubrovački Njavra). Predsjednik je Društva dubrovačkih pisaca, čiji svi naslovi (da ne rečem titule) ne stanu ni na veleplakat (da ne rečem jumbo i ne upletem se u tematiku mjesnih i područnih izbora), naime, u stanci između objeda i predstavljanja sekao barku, a radnici su me spomenute tvrtke podsjetili na dane kad sam Gradom službeno jizdio dva tjedna dok su rodijaci Obšivači obnavljali hotel „Lero“. Svako bi mi malo netko od rodbine trubnuo. Lako je bilo kad bi trubili dok su mi bili sprijeda, ali činilo mi se da im je najmilije bilo utišati makinu, ušuljati mi se FAP-om iza leđa i naleći na trubu na što bih skakao kao jelenče što u goru bježi ili zec što od lovačkih pasa čuva se. Srećom da nisam iznajmljivao pedaline na Lapadu jer da je koji od rodijaka bio kapetan, pretvorio bih se u prvoga Zažapca na Mjesecu. U Dubrovniku uglavnom sve po starome – turisti, ponuda apartmana s pogledom na Gornjemu konalu s kojih se vidi i Tirensko more koliko je visoko, Goran Menalo, ovaj put bez vozila, i ćukenja na Lapadu, tako da mi nije trebao kondicijski trening da bih se uklopio u momčad staroga Juhe. (Ajde, ajde, imao sam i jedan kraći šuterski trening pred đačkim domom uz opće odobravanje nekolicine njegovih štićenika iako je u Dubrovniku odavna iz mode izišlo pucanje u špicokama.) Njavro me je toliko vješto skrivao od mlađih ukućanka da su mu kćeri počele kupovati novine da vide postoji li itko s mojim imenom i prezimenom. S obzirom na to da ste o samome predstavljanju knjige pisca ovih redaka mogli ponešto i pročitati, dometnut ću tek kako me je kolegica opisala kao urbanoga lika s frizurom iz srednjovjekovnih ljubavnih romana. Sad mi je malo jasnije zašto mi žene prilaze kao prema muzejskome izlošku. Vidimo se, dakle, na Rimskoj noći u Vidu.
Nakon što se vratih iz Dubrovnika i odigrah utakmicu za matični košarkaški klub, iz Sherwooda prijeđoh u Nedođiju, kako rado opisujem Popovo jer mi se vazda, kad se uspinjem iznad Vrutka, učini da sam ušao u bajku gledajući s jedne strane Crvene stijene u kojima je navodno sveti Petar ubio đavla, bludeći pogledom prema Crnulji kod koje su vile bacale bezazlene momke u kovitlace te misleći o Zmajevici negdje u Trnčini u kojoj je sveti Jurica postao Zmajoubojica. Kako meni misli ne bi odvijugale poput dionice uskotračne ceste, u kolima mi je suradnik koji se nasmije samo kad koga izbodu pčele, kad rijetkoga prolaznika zalije vodom iz maćane lokve ili kad vidi krepanu kunicu na putu (Ne bi ona ođe stajala da su braća Martići živi, oštro će), a napisao je dvije knjige šala. Teška su vremena, što ćete, ne možete birati ni suradnike. U razmaku od nekoliko kilometara rodne su kuće dvaju velikih književnika – Stojana Vučićevića (snimih kako jedna Vuletuša izbjegla s Pećine na Brijeg triput izgovara to prezime za one koji ne čuše i ne vjeruju, a koja je, pitajte Juru Vuletića ako ga ulovite) u Turkovićima i Anđelka Vuletića na Zagorcu. „Ma, bolan, šta si se sad navio? Ajde, imamo još barem tri sela proć“, zapovjednički će udarnik pekićevskim bolan-bolan glasom dok su Jozo i Ivo dizali desnicu na sljepoočnicu na pozdrav i nisu je spuštali sve dok nijesmo zamakli iza prvoga zavoja (evo i meni poletjelo ije u okuci). Tako i ja spoznah što je autoritet. „A šta će van to?“, znatiželjno će Vide Prkačin na Dužici dok je sa sinom Ivanom nabrajao pasišta na Ivanj-brdu. „On će van sve to na se knjižit“, ispotiha ću dok mi je suradnik bio na zahodu. Na Trebinji nas je Tomo Batina odveo i u crkvu, a koliko mu je glas zvonak (a nije od Zvona), skoro sam ga zamolio da otpjeva početak Gegotove pjesme O, judi moji (znate ono: Bom-bom-bom-bom), no još me jedan mrki suradnikov pogled od prijedloga odvratio. Na Brijegu u Mate Dobroslavića mrkeša upita odnosi li se toponim V……..ina na cijelu valu ispod ceste. „Nijesam baš tako čuo od starije(h)“, ljubazno će domaćin. „Ovi bi zapaso i ovo jada što nan je ostalo“, očima suprugu dobacuje Vuletuša. „Šta ti gledaš?“, dreknu brko bezbrko na mene, pa će se za koju stotinu godina arheolozi pitati otkud kapi vina na mojim bilješkama. Pustolovina se nastavila i do koji dan. Čak je i načelnik jedne istočnohercegovačke općine s nadcestarom Kristom stajao u stavu mirno nakon što je moj suradnik pokretom desne ruke poput Mate Miše Kovača (umjesto kojega pjeva cijeli stadion i za to još svatko plati ulaznicu) navijestio da želi zboriti, naravno u sjedećemu položaju, a popodne na licu mjesta spoznah kako je nastao linđo (hercegovački lindža): Hercegovka vidjela zmiju pa poskočila dva-tri puta i sletjela na ploču. U putu su nas, dakako, više puta motrili službenici dubinskoga carinskog nadzora. „Ođe su samo radi tebe. Vidi kako te gledaju. Kad ćeš više čoeka od sebe učinit?“, viđeniji će kulturni trudbenik, koji je srećom i na njih pogled obratio, pa se, iako su dvojica, a mi bijasmo sami, nisu usudili prići. I vidje Bog da je bilo dosta kontrasta u tjedan dana i posla nas put doma. „Stane, jesi pročitala novine što sam ti ih ostavio.“ „Nijesam ih imala kad čitat od posla.“ „Šta si čitala, čitala si“, nježno će poput neprijateljske minobacačke granate na Drenovcu moj suradnik mašući mi na odlasku dok su ždrali od straha preletjeli Karasovice.
Da je Popovo istraživačka meka (ne Goran Komazin Meka, njegov se nadimak piše velikim slovom), pokazao je i ovaj izlet u nepoznato. U Rač-vrhu na Trebinji tako zapisah toponime Kusureva dolina i Vukšino guvno koji upućuju na podrijetlo nekih neretvanskih rodova. I dok vam je za Vukše možda sve jasno, toponim bi Kusureva dolina mogao upućivati na dalje podrijetlo Kljusurića koji su zapisani i kao Kusurini i Kusurovići. S obzirom na to da ime je obiteljski nadimak Ćelić okamenjen u toponimu Ćelića glavica u Ćukovoj Gredi kod neumskoga Gradca, dobivamo pouzdanu potvrdu o smjeru doseljavanja iz Popova preko hercegovačkoga dijela Zažablja u Neretvansku krajinu. Naišao sam i na još jedan podatak koji bi mogao biti zanimljiv Vrnogama. Naime, nadimak je Vrnoga nosio jedan ogranak Raguža iz Hrasna. Teško je utvrditi koliko im je nadimak star, no budući da se Raguži spominju u vidonjskome zemljišniku, nije nemoguće da Vrnoge imaju neke veze s Ragužima. U jednoj od inačica predaje o postanku Raguža spominje se kako im je beg Čengić ubio najboljega ovna u planini kod Kalinovika. Kako je život ovna prije objeda tada više vrijedio od života bega, Petar je Raguž (po jednoj inačici s Bajom, a za njih znamo da su živjeli u Zažablju, i Limov, oni su također iz Strmice u Popovu, a vrte su i po Gabeli i Višićima) sredio Čengića koji je živio prije Smail-age smakli te onda bježali put Dubrovnika. Po predaji su zastali u Slivnu (koje nije daleko od Vidonja), a nadimak je Vrnoga bio živ 1930. kad ga je nosio Đuro Raguž. S obzirom na to da izvan Neretvanske krajine ama baš nigdje nisam naišao ni na koji srodan antroponim, možda je ovo mali korak u rasvjetljavanju podrijetla ponovno rodijaka Vrnoga, no dok ne naiđem na još koji pouzdan podatak, ništa nije sigurno.
Tijekom istraživanja naiđoh i na toponim Repešovo guvno, pa je vrijeme da se napokon pozabavimo tim, jednim od najstarijih metkovskih prezimena. Repeše se u gradačkim maticama spominju 1728. kad je u Cerevu rođena Božica, kći Vučka Repeše, godine 1732. rođen je Ivan, a 1735. Vidan, sinovi Nikole Repeše, a drugi se Nikolin sin Vidan 1764. spominje pod novim prezimenom Menalo (eto vidite da ni Goran nije slučajno spomenut). Sve do 1836. u Cerevu se uza novo prezime Menalo spominje i starije Repeša, pa na ovome mjestu moram djelomično ispraviti samoga sebe u vezi s dvama navodima. Prvi sam vlastiti navod već ispravio jer sam tvrdio kako su metkovski Repeše jedini zadržali stari lik prezimena nakon doseljenja u Metković (u maticama se spominju od 1742.), a iz gore je navedenih podataka razvidno kako je negdje polovicom XVIII. st. lik Menalo počeo prevladavati, s tim da je u Stanju duša župe Hrasno iz 1792. u Cerevu navedena 19-eročlana obitelj Stjepana Menala (dakle, ne spominje se prezime Repeša). I drugi mi vlastiti navod valja djelomično ispraviti. Naime, nastanak je novoga prezimena Menalo uistinu potaknut islamizacijom dijela roda Repeša, no islamizacija se očito događala u više navrata. Naime, 1701. u osmanlijskome se zemljišniku u Cerevu spominje Abdulah Repeša. Poput drugih islamiziranih pojedinaca pod pritiskom su se većine vlastitih srodnika koji su ostali vjerni kršćanstvu i Abdulahovi potomci iz Cereva preselili u Dubravicu iznad Sjekosa (od te loze potječe Jasmin Repeša, bivši izbornik hrvatske košarkaške reprezentacije), a odande na Domanoviće i Trijebanj, poslije i Višiće, Tasovčiće te Goricu kod Stoca. Danas su Repeše u Hercegovini isključivo muslimani. Katolici su pak Repeše nakon 1836. svi postali Menalima te se odande prvo selili u Kolojanj i dalje po Hercegovini (danas žive u Grabovinama, Čapljini, Čeljevu, Gabeli, Višićima, Sjekosama, Zvirovićima, Tasovčićima, Neumu i Modriču), a na koncu došli i u Metković. Da veza metkovskih Repeša s hercegovačkim korijenima nije potpuno prekinuta, pokazuje osobno ime Luk(ic)a. Naime, u krajevima se istočno od Neretve narodno ime Vuko od početka XVIII. stoljeća mijenja u Luka/Luko, pa je stoga i logično da izravni potomak Vučka (hipokoristik od Vuko) ponese osobno ime Lukica (hipokoristik od Vuko). Duhovnih zvanja ne nedostaje ni na jednoj strani, od svima nam znanoga fra Josipa Repeše do sudskoga vikara Mostarsko-duvanjske biskupije (inače rođenoga Metkovca) te župnika Blagaja i Bune don Nikole Menala, koji me je prije nekoga vremena molio da mu pošaljem neke podatke o Menalima i tako potaknuo nastanak ovoga članka. Dalje podrijetlo Repeša valja iskati dublje u Hercegovini. Naime, na Brijegu se na Trebinji nalazi spomenuti predio Repešovo guvno, a budući da su Lepeši iz Smokovljana (koji se spominju u tome primorskom selu od 1577.) u gradačkim maticama zapisani kao Repeši te s obzirom na migracijska kretanja, vjerojatno je riječ o istome rodu. Budući da se navedeni toponim spominje u Vukorepovini i zbog djelomične sličnosti prezimena, katkad se Repeše (< rep) dovode u vezu i s Vukorepima (prije Stojanovićima), a prezime se Menalo po predaji dovodi u vezu s glagolom menati (jer su Repeše menali, tj. promijenili, prezime), no nije nemoguće da je povezano s kojom inačicom imena Dominik (usp. osobno ime Menko i prezime Menčetić). Godine 1948. jedini su Repeše u Hrvatskoj živjeli u Metkoviću (bilo ih je 10), a Menala u Metkoviću nije bilo (petero ih je živjelo u Dubrovniku, četvero u Kruševici kod Županje i troje u Sesvetama). Godine 2001. broj se Repeša u Metkoviću popeo na 29, a u Opuzenu ih je bilo dvoje. Menala je u Metkoviću 2001. bilo 32, u Pločama 5, a u Bijelome Viru 4. Po popisu je iz 2011. živio 41 nositelj prezimena Repeša (broj im se učetverostručio) i čak 208 nositelja prezimena (broj im se gotovo udvadeseterostručio). Da je stanovništvo Hrvatske raslo kako se povećavao broj Repeša, danas bi nas bilo oko 15 milijuna, a da se povećavalo koliko se povećao broj nositelja prezimena Menalo u istome razdoblju, bilo bi nas oko 70 milijuna.
Drugi put kad me zvonjelica oprenula, nazvao me Goran Bezer Korkić zvani Dugi zamolivši me da se pozabavim podrijetlom njegova roda, a kako sam dobro poznavao Lija, a nešto slabije Kenedija, nije mi bilo mrsko. Momićki su se Bezeri (Julio me upozorava da se uvijek govorilo da se ide U Bezera te da je riječ o pograničnome dijelu između Momića i Podrujnice) po zapisima don Radovana Jerkovića u Momiće doselili polovicom XIX. stoljeća iz Veljaka (pritom don Rade vjerojatno misli na povijesno područje župe jer u samim Veljacima Bezera u tome razdoblju nije bilo). Da je Bezera bilo i prije na neretvanskome području, pokazuje više podataka. Prvo, godine se 1690. spominje fra Toma Bezer Radatović koji je sudjelovao u oslobođenju Vrgorske krajine od Osmanlija. On je preveo dio puka iz zapadne Hercegovine na vrgorsko područje. Iz Vrgorske je krajine dio Bezera tada prešao i u naše strane, što je razvidno po podatku da se Ilija Bezerović, koji se u Kljenku kod Vrgorca spominje 1722., godine 1730. spominje u Plini. Od loze Radatovića potječu Bezeri na Krstaticama (ondje se spominju 1744., ali su se uskoro iselili) te Radati u Vinjanima (oni po predaji potječu iz Ružića i posuškoga Gradca te su u matičnim knjigama u Ružićima upisani kao Pezeri). Od Bezera bi pak koji su se naselili u Vrgorskoj krajini i Plini mogli potjecati Bezeri i Bezerići koji se spominju u Drašnicama koncem XVII. stoljeća, a vjerojatno i Bezeri u Makru (ondje se spominju od 1710.). Vjerojatna je Međugorje matica svih Bezera u zapadnoj Hercegovini, Neretvanskoj, Vrgorskoj i Imotskoj krajini te Makarskomu primorju. Ondje se, naime, 1742. spominje obitelj Blaža Bezera, a 1768. Mije Pezera. Nikola Mandić broćanske Bezere koji su se raselili po ljubuškome kraju povezuje s rodom Smoljan (godine 1809. spominje se Iva Bezer Smoljan od Ljubuškoga). Bezeri se od konca XVIII. st. spominju na Humcu, u Vitini, Crvenome Grmu, Ruljašu, Teskeri, Proboju, Radišićima i Rašljanima, te u jednome od tih naselja valja tražiti i podrijetlo momićkih Bezera. Jedna se pak obitelj Bezer sredinom XX. stoljeća preselila iz Momića u Vid. Ostaje pak pitanje otkud Pezeri na Hvaru i Bezeri u Kaštelima. Hvarski su se Pezeri doselili nakon Kandijskoga rata (spominju se od 1673.), pa vjerojatno potječu iz Bekije. Iz Bekije su vjerojatno i Pezeri u Kaknju (spominju se od 1731.) jer su se tih godina put srednje Bosne selili mnogi rodovi iz toga kraja te Livanjskoga i Duvanjskoga polja. Bezeri su pak u Kaštel-Gomilici (spominju se od 1753.) vjerojatno potomci Bezera iseljenih iz Krstatica. Po popisu iz 2001. u Momićima su živjela 33 Bezera, u Pločama 17, u Metkoviću 16, a u Vidu 6. U Leksiku prezimena SR Hrvatske u kojemu se navode prezimena popisana 1948. nisam naišao na neretvanske Bezere, pa ću, nakon što se vratim u Zagreb, provjeriti podatke u rukopisu jer znamo da je Bezera tada sigurno bilo. Godine 2011. u Hrvatskoj su živjela 102 Bezera. Samo se prezime dovodi u vezu s orijentalizmom bezer/pezer ‘siromah, lutalica’ te je nadimačkoga postanja. (Metkovsko mu prezime Pezo nije srodno. Nekoć je bilo zapisano kao Pejzo te se izvodi od alb. pejzë/pejzor ‘žilava osoba’.) Starije je prezime Smoljan moguće povezati s istozvučnim narodnim imenom nadimačkoga postanja (smoljanom se nazivalo umrljanu osobu), a Radatović s narodnim imenom Radat (< Rade/Rado < Radomir/Radoslav/Radovan). Turskoga je podrijetla vjerojatno i nadimak Korkić (usp. korko < tur. korkut ‘onaj koji zadaje strah’), koji nosi dio Bezera. Nadam se da mi ga neće uživo predočiti jer se još tresem od Lušine sablje (zvuči kao ona stripovska poštapalica: Pogledajte u starim brojevima).
Dođosmo do kraja ove priče o prezimenima lutalačkih korijena, koja dokazuju onu staru kako je Hercegovina mnoge krajeve naselila, a sebe nije raselila. Kako bismo se od Hercegovine ipak odmaknuli, osim što smo Mišu stavili u naslov, za kraj smo ostavili dvije pjacarske: jednu iz Zagreba i jednu domaću. Jedan je, naime, veliki klub iz Zagreba dobio našijenca za predsjednika. Na izlasku sa športskoga borilišta predsjednik ugleda jednoga našeg čovjeka i viče mu iz svečane lože: „Treba li ti godišnja karta?“ „Moš li mi sredit dvi?“, iz gomile će netko od naših. U jednome pak metkovskom kafiću nekolicina dokoličara lista novine i na posljednjoj stranici 24 sata ugleda fotografiju Bena Afflecka koji je pljunuti metkovski poduzetnik zbog kojega, barem po priči, metkovski BDP pada za 7,5 % kad se odmara (što ti je odgovorno poslovanje). Poduzetnik bijaše sretan što su slavnik i on slični, a malo manje kad mu pokazasmo da pod slikom stoji priznanje: „Bio sam ovisnik o alkoholu!“ Nekoliko minuta nakon njegova odlaska na brzinsku kavu pristiže drugi poduzetnik. Pokazujemo mu sliku bez posebnoga komentara, a on će i ne pogledavši tekst: „Nisam znao da pije.“ Pa kad kažu da ne treba čitati…
Domagoj Vidović, likemetkovic.hr, ožujak 2017.
