Jedna stasom malena, skromna i samozatajna žena s velikim srcem sjedi pred svojom kućom u ulici Neretvanskih gusara na malom kauču gdje ima „ordinaciju na otvorenom“ koja je specijalizirana za ozljede iščašenja, uganuća i loma ruku i nogu. Dolaze joj roditelji s djecom, mladi rekreativci, profesionalni sportaši i ljudi svake dobi. Ta skromna žena nikada za svoj rad ne želi primiti naknadu već od svojih pacijenta traži samo da sa sobom ponesu malo zavoja. A oni, opet, ne žele doći praznih ruku pa joj donesu malo kave ili kutiju keksa.
„ Ajde, idemo babi Ivi!“ – to je redoviti zaključak nakon nezgode. Povjerenje je neupitno. Ona ima zlatne ruke koje su sposobne i spremne učinit sve da njihovim mukama dođe kraj. A, baba Iva na kraju „obrade“ daje uvijek istu uputu: mirovati, napraviti rasol i osam dana zalijevati ozljedu i ne skidati zavoj!
E, upravo je prošlo šest godina otkako nas je napustila naša baba Iva. Još je onaj stari kauč na istom mjestu pred kućom u ulici Neretvanskih gusara… Mnogi je pamte kao ženu vedra duha i plemenita srca. Uvijek je bila spremna pomoći. Nije marila za svoje bolesti ni za svoju već poodmaklu dob. Kao takva, nije ostala neprimijećena niti zaboravljena. Bila je dobitnica nagrade Grada Metkovića. Gledatelji HTV-ove emisije Živa istina dodijelili su joj javnim glasovanjem nagradu za humanitarno djelovanje. Nisu je zaboravili ni naši branitelji koji su joj dodijelili Zahvalnicu 116. neretvanske domobranske brigade HV-a. Grad Metković joj se posebno odužio u prosincu 2013. nazvavši gradsku Humanitarnu zakladu njezinim imenom.
Primjer babe Ive nas može poučiti da je dobro biti plemenit i suosjećajan s tuđom patnjom. I zato zaključujemo ovaj prilog s porukom: dobro je činiti dobro, a dobrota nema cijenu i ne traži publiku!
