Kolumbo, gdje si bio 17. siječnja 1422.? Točno sedamdeset godina prije otkrića Amerike u nizu se pritužaba na postupanje carinika našla i jedna kojom je Metković stupio na povijesnu pozornicu.
Dana 17. siječnja 1422. ser Mato Getaldić (ser Matheo de Gethaldo) potužio se dubrovačkomu knezu Vlahi Sorgu (Blasio de Sorgho) na Petra Primića i Stanihnu Sladinovića (contra Petrum de Primo et Stanichnam Sladinovich).
U prijevodu se Sladinovićevo ime nedovoljno precizno navodilo kao Stanko, no sasvim je razvidno da je pravi imenski lik Stanihna (usp. i osobno ime Palihna od kojega su nastala prezimena Palihnić i, gubljenjem glasa h, Palinić), a prezime Primić nastalo je od talijanskoga imena Primo koje se u Dubrovniku naknadno prevelo u Prvoslav.
Je li ser Matu najviše zaboljela zapljena barke, oduzimanje 101 vjedra vina (bome mu je posada bila žedna) ili triju vreća zobi (valjda je deset praznih vreća i jedan grubi pokrivač prežalio)? Je li mu zasmetalo to što su carinici govorili o Mati i Vlahi, a Dubrovčani vlasi čupaju kad se ne reče Matu i Vlahu? Je li pritužba (ubilježena u tadašnju knjigu žalbi 30. siječnja 1422.) urodila plodom? Pitanja su ostala bez odgovora, a mi nekako u cijelome slučaju više vjerujemo našima nego Vraguželima.
Iz pritužbe se također vidi da su Dubrovčani imali sera prije nego Englezi sira. Nije zgorega ni pripomenuti kako je tuženik Getaldić nositelj istoga prezimena kao i optičar Marin (Ghetaldus), a knez Sorgo predak je glazbenika Luke Sorkočevića. Ako vam je ipak miris kuhinje draži od klasike, prisjetite se stonskih delicija iz restorana Sorgo.
Nas, pak, najviše raduju dva retka u kojima stoji flummaria Narenti subtus Metchovich (na rijeci Neretvi pred Metkovićem). Spomenuti je dokument prvi, koliko mi je poznato, 1937. uočio srpski povjesničar Mihailo Dinić i uputio na njega u članku Trg Drijeva i okolina u srednjem vijeku, na njega je 1957., pozvavši se na Dinića, u knjizi Naselja srednjovjekovne Bosne iznova upozorio medijevalist Marko Vego te zatim fra Ante Josip Soldo 1970. u članku Iz prošlosti grada i župe Metkovića u metkovskome časopisu Iskra. Cjelokupan je dokument i njegov prijevod na latinski 1982. objavio povjesničar Ivan Jurić, tako da uz 600. rođendan našega grada slavimo 85. obljetnicu pronalaska i 40. obljetnicu prijevoda toga za Metković prevažnog dokumenta.
Dok Metkovića nije bilo ni na karti…
Metković je u kasnome srednjovjekovlju bio sasvim neznatno naselje smješteno između Drive (iz dokumenata je razvidno da se u Gabeli u kasnome srednjovjekovlju govorilo ikavicom, pa stoga rabim lik Driva, a ne Drijeva) i Brštanika. Srednjovjekovni su Gabeljani, među ostalim, nosili prezimena Glavinić, Ilić, Maslović, Milošević, Novaković (njihovi su nasljednici Maslaći), Obradović, Popović i Sladenović (možda su povezani s današnjim Krstičevićima i Oršulićima, koji su nosili prezime Sladojević, a vidimo da se i carinik iz gore navedenoga dokumenta prezivao Sladinović), koja nose i današnji stanovnici širega neretvanskog područja. Valja napomenuti i kako su Gabelu nastanjivali i Jamometići (Imaju li veze s Jamometićima, potpisnicima Pactae Conventae 1102., ne možemo pouzdano ustvrditi, ali s vlastelom iz Šćenice u Bobanima u istočnoj Hercegovini zacijelo imaju) i Hrvatinići (Pa kad nam kažu da Neretvani nisu Hrvati!).
Vrlo su zanimljivi ujedno podatci o prvim neretvanskim gastarbajterima u Italiji. Naime, u vrelima se spominje dvoje Slivanjaca (1310. i 1324.), četvero Drivljana (Gabeljana; 1325. i 1350.) i čak 12 Zažabaca (1310., 1311., 1324. i 1330.) koji su dobili poslove slugu na Apeninskome poluotoku. Ime znamo tek jednoj od sluškinja (Bogdana iz Slivna), a od mjesta na koja su upućeni zabilježeno je tek da su se 1325. Zažapci zaposlili u Firenci. Iz podataka je ujedno razvidno da se ime Slivno rabilo barem od 1310., dakle punih 48 godina prije dosad najstarijega spomena toga imena (pod imenom se Hum Slivno spominje od 1282., pa i Slivanjci ove godine slave 740. rođendan), te da je Zažablje bilo najveći izvor neretvanske radne snage u Italiji.
U Drivi je cvala trgovina robljem u kojoj su uz domaće snage, među ostalim, sudjelovali Katalonci, Sicilijanci, Maljorčani, Jakinjani i drugi, a za oko mi je zapelo ime Žedna koje je nosila jedna robinja kupljena u Lepenici u središnjoj Bosni. U otklanjanju trgovine robljem posebno su se istaknuli drivski sudci Bogić Sladinović (ponovno Sladinovići!) i Ratko Dobrivojević. Oni su 1396. pronašli rupu u zakonu kako bi spasili deset robinja koje su prevozili Firentinci. Da je bilo i drukčijih Neretvana, pokazuje pritužba Radovca Pribilovića iz 1409. da su mu Uglješa Carinković, Stipan Miladinović i Maroje Skvaričić u Desnama oteli rodicu i prodali je u roblje.
Nakon pada Neretvanske krajine pod Osmanlije trgovački putovi nisu utihnuli. Nakon što su se utvrdili (imamo vijest iz 1505. da se na Ušće dovozila opeka i crijep, pa je možda to dalo poticaj za nastanak toponima Crepina), nastavila se vrlo unosna trgovina solju. Nije nebitno spomenuti kako se među trgovcima solju u Gabeli 1564. spominje i jedan Gabrić!
Medaci iz Neretve u Istru, Milani iz Stoca u Metković
Sve vam ovo govorim jer iz vrela o samome Metkoviću sve do konca XVII. stoljeća ne znamo gotovo ništa. Metković je spomenut tek na jednome zemljovidu Giacoma Gastaldija iz 1570. Možemo tek pretpostaviti da su tijekom osmanlijske okupacije Metkovci kao i ostali Neretvani bježali prema dubrovačkome području, otocima i ostatku Mletačke Dalmacije te Italiji, a prema nekim novim spoznajama čini se da su Neretvani bježali i u Istru. Naime, u središnju su Istru Mlečani tijekom XVI. i XVII. naseljavali stanovnike iz dijelova Dalmacije i Hercegovine pod osmanlijskom okupacijom te su među njima, čini se, bili naši Medaci (naselje Medaki nalazi se u općini sveti Lovreč, pa naš dragi Nikica Medak Medo već žica svojega poslovođu Tonija Repara da ga poslom prebaci u Istru) i hercegovački Prkačini (postoji istoimeno naselje u općini Žminj).
Da Metković sve do početka XIX. stoljeća nije bio važnije naselje, zorno pokazuje činjenica da je 1787. na zemljovidu upisan kao Mirković (Mircovich). Obitelj Metković, po kojoj je grad dobio ime, u Neretvanskoj se krajini održala do početka XVIII. stoljeća kad se spominju kao vlasnici zemljišta u Gabeli.
Tako polako dođosmo do 1684. godine kad je u Metkoviću živjelo oko 180 Turaka (uglavnom vojnika i pokoji poturica) i 50 katoličkih obitelji. Njihova su prezimena bila Banić, Grubješić, Marinić, Sironjić i Vuković. Od njih se poslije u metkovskim maticama ne spominje ni jedna osim Grubješića, a Sava Grubješić 1786. mijenja prezime u Milan u čast svojoj majci (osobno su ime Sava nadijevali Hrvati u Popovu sve do polovice XX. stoljeća). Kako je potomak Grubješića po ženskoj liniji i naš gradonačelnik (a Milani su se u Metković doselili iz Stoca), ima se čime pohvaliti.
Večeras je naša feštaaaa!
Sad već dolazimo do početka XVII. stoljeća i priče o suvremenim metkovskim prezimenima o kojima ste mogli čitati u Metkovskome vjesniku pod uredničkom palicom Ivice Puljana i knjizi Metkovski prezimenski mozaik u izdanju GKS-a te od 2015. na vašemu i mojemu najdražem portalu likemetkovic.hr uz budno oko isprva Jadranka Matića, a za njim Krešimira Jurića. Da ima materijala i za nove priče, nema sumnje (tako sam od naših Scipionija doznao da su u rodu s Marulićima, a pregledajući austrijski katastar pronašao sam podatak da se predio oko bivše Razvitkove upravne zgrade zvao Dominiković, pa Julio već gleda kako će naplatiti najamninu od suda). Tko zna, možda se jednom stvore i okolnosti za tiskanje drugoga, proširenog izdanja.
Dotad vam, dragi sugrađani, čestitam 600. rođendan našega grada, grada športa i kulture, ali ponajprije grada mladosti kojoj treba pružiti prigodu da u njemu ostane jer grad čine ljudi, a kad njih nema, i grad umire. Čestitam ujedno rođendan gradu iz kojega sam uvijek fizički odlazio tek da se vratim, a iz kojega u mislima nikad ne odlazim jer čim mi pod ruke dođe bilo koja nova knjiga, odmah gledam spominje li se on u njoj, grada za koji me vežu obitelj, prijatelji, uspomene na drage ljude kojih više nema i ljupka mjesta. Ljubav je to, srećom, uzvraćena, a kad je tako, onda se i čovjek ćuti ispunjenim!
Foto: Stjepan Jozepović
