Pitanje kada početi štedjeti za dijete gotovo uvijek dobiva isti odgovor od financijskih savjetnika, što ranije. No iza te jednostavne rečenice krije se čitav niz praktičnih pitanja s kojima se roditelji svakodnevno susreću, koliko odvajati, gdje čuvati taj novac i za što će se on zapravo koristiti u budućnosti.

Najčešći trenutak kad roditelji krenu razmišljati o štednji jest rođenje djeteta, no oni koji su financijski najbolje pripremljeni obično počnu i ranije, tijekom trudnoće, kada se roditelji prirodno počinju pripremati i za druge troškove poput opreme za bebu. Rana priprema navike štednje pokazala se korisnom jer se do rođenja djeteta obitelj već navikne na mjesečno izdvajanje određenog iznosa.

Koliko odvajati ovisi prvenstveno o mogućnostima obitelji, ne postoji univerzalni iznos koji odgovara svima. Ono što financijski savjetnici preporučuju kao polaznu točku jest odvajanje manjeg, ali dosljednog iznosa, primjerice pedesetak do sto kuna mjesečno, umjesto povremenih većih uplata kad “ostane novca”. Dosljednost je ključna, jer i manji redoviti iznos, uz efekt kamata na kamate tijekom osamnaest godina, na kraju naraste u respektabilnu svotu.

Pitanje gdje čuvati ušteđevinu za dijete također zaslužuje pažnju. Neki roditelji odabiru jednostavnu štednu knjižicu ili poseban dječji račun u banci, drugi se odlučuju za dugoročnije oblike ulaganja poput investicijskih fondova, s obzirom na to da je vremenski horizont dugačak, a rizik se s vremenom može balansirati. Bitno je da opcija koju odaberete odgovara vašoj razini komfora s rizikom te da sredstva ostanu odvojena od svakodnevnog tekućeg računa kako se ne bi nehotice potrošila.

Vrijedi razmisliti i o svrsi štednje unaprijed, iako se ona s godinama može mijenjati. Neki roditelji štede za fakultetsko obrazovanje, drugi za prvi automobil ili početni kapital za samostalan život, a treći jednostavno žele djetetu osigurati financijsku sigurnosnu mrežu bez konkretno definirane svrhe. Jasnija svrha često pomaže održati motivaciju za redovito uplaćivanje, posebno u mjesecima kad je budžet napetiji.

Realnost obiteljskog života jest da se ponekad pojavi trošak koji privremeno preusmjeri pažnju s dugoročne štednje, kvar u kući, neplanirani medicinski trošak ili slično. U takvim trenucima roditelji katkad razmišljaju o kratkoročnim rješenjima kako ne bi morali dirati u dječju ušteđevinu, no ako se ipak odlučite na takav korak, korisno je unaprijed znati što provjeriti kod brzih pozajmica, od visine naknada do rokova otplate, kako biste donijeli informiranu odluku bez žurbe.

Zanimljiv aspekt štednje za djecu jest i uključivanje samog djeteta u taj proces, čim za to dosegne odgovarajuću dob. Djeca koja od malena vide da roditelji redovito odvajaju novac, ili koja imaju vlastitu, manju kasicu za džeparac i sitne uštede, često razviju zdraviji odnos prema novcu kasnije u životu nego djeca koja tu naviku nikad nisu promatrala iz blizine. Neki roditelji koriste priliku i za jednostavne razgovore o razlici između želja i potreba, prilagođene djetetovoj dobi, što dugoročno gradi financijsku pismenost bez potrebe za formalnim učenjem. Osim toga, vrijedi periodično, primjerice jednom godišnje, provjeriti raste li ušteđevina u skladu s planom i prilagoditi iznos uplata ako se financijska situacija obitelji promijeni, bilo nabolje, bilo nagore. Fleksibilnost u iznosu, uz dosljednost u samoj navici uplaćivanja, pokazala se dugoročno održivijom strategijom od rigidnog pridržavanja jednog fiksnog broja koji možda više ne odgovara stvarnim mogućnostima obitelji.

Za kraj, štednja za djecu nije natjecanje s drugim roditeljima niti pitanje tko odvaja veći iznos. Riječ je o dugoročnoj navici koja, koliko god skromna bila na početku, s vremenom postane vrijedan temelj za djetetovu budućnost. Najvažniji korak nije veličina prve uplate, nego odluka da se uopće počne, jer svaki mjesec odgode znači jedan mjesec manje rasta te ušteđevine.