Stojan Vučičević (Turkovići, Hercegovina, 7. srpnja 1941. – Zagreb, 22. rujna 1989.), pjesnik, putopisac, prevoditelj i novinar.
Bio je od onih koji su kroz hrvatsku književnost pronosili svoj nepotkupljivi hrvatski osjećaj, kada to nije bilo “popularno”. Nije dočekao politički rasplet, a politika mu se tako nemilosrdno plela u život da je, nizašto, kako je onda već bilo, kao gimnazijalac, okusio užas Svetog Grgura, otočića zatvora pored Golog otoka, kamo su komunističke vlasti slale golobrade nepodobnike. I poslije, do smrti, na neki je način kažnjavan zbog svojeg hrvatstva.
Vučićević se rodio u Turkovićima, u Hercegovini, no osjećaj pripadnosti vezao je uz Neretva i Metković, gdje je pohađao osnovnu školu i dijelom gimnaziju. Dio gimnazijskih dana proveo je u Pločama, a Filozofski fakultet završio je u Zadru. Rano je, poput svakog pravog lirika, osjetio poziv poezije. Boravak u Parizu u tome ga je učvrstio i znatno mu pomogao u prevodilaštvu.
Bio je urednik splitskog književnog časopisa Vidik i novinar kultnog lista za kulturu Telegram, te urednik književne revije Republika. Kada se zaposlio na Televiziji kao redaktor, svojom je pjesničkom osobnošću, ljepotom jezika i stilskom dotjeranošću obogaćivao tuđe tekstove. Radeći, pak, u uredništvu kulture kao novinar, skromno i bez nadmetanja autorske osobnosti, stavljao je u prvi plan riječ, sklad misli i izraza često anonimno, ali nikada nezamjetljivo. Pišući o poeziji i pjesnicima, pa i za emisiju TV kalendar, sažimajući svoje raskošno literarno nadahnuće u šturi dnevni televizijski izričaj, Stojan nije dopustio pjesniku u sebi da zamre.
Njegova zadnja pjesma objavljena u novinama nekoliko dana prije njegove smrti znakovita je naslova: “Umrijeti u Hrvatskoj”.
Uz pjesničke zbirke Greben, Siga, Čavli, Šibanica, Vučićević je objavio putopisnu prozu Podmornica u kojoj nas je proveo svojim lirskim svijetom, od zavičajne Neretve do čežnje svojih pjesničkih duša – Pariza, potom Zadrom i Zagrebom.
Umrijeti u Hrvatskoj
U sve moje pukotine (stekavši pouku)
Probila se travka i nadrasla put
Pođi tuda
Neka te za ruku
Vodi varka koja ne prestaje
Sanjati tvoj lik
U beskraj hitnut
Odnekud zazuji pčela, remeti staru
Sliku
Žalosna i minula duša ima li nade za te
Ako pri rano suncu propustiš priliku
da te spomenu djeca koja pradavne
igre
pamte
Pođi ,
Sa smrti se srodi
To što nedostaje (smisao ili vatra?)
Bit će otisak ove voljene zemlje
Na vodi
U kojoj Marina kruna tone
I diže se iza nevida
Črnoga Mora šatra
Tu te prepoznajem
U varci trepavica trepti svaka tvoja
Kretnja
Slušam glas koji je njiše
Ponekad moje pukotine gdje se uvlači jeza
Gledajuć u snu s tobom Vječnog
Sanjara
Kako s djecom po pijesku
Crteže smrti
Lik tvoj radosni travku na nebu
izvor: wikipedia.org
