![](https://likemetkovic.hr/portal/wp-content/uploads/2025/01/LM2025.gif")
Tko je i kada oslikao unutrašnjost župne crkve sv. Ilije u Metkoviću dugo je bilo obavijeno velom zaborava ili netočnih podataka koji kolaju mrežnim stranicama. Zanimljivo je da smo do rasvjetljenja došli u članku jedne Slovenke, Simone Kermavnar koja je na portalu Novice osrednjeslovenska nedavno objavila članak o slovenskom akademskom slikaru Simonu Ogrinu i njegovu sinu Mirku pod naslovom Zaboravljena djela akademskoga slikara Simona Ogrina i njegova sina Mirka u Hrvatskoj (Pozabljena dela akademskega slikarja Simona Ogrina in njegovega sina Mirka na Hrvaškem).
Nama je posebno zanimljivo da se u članku spominje Zapisnik crkovinarstva Župe sv. Ilije proroka Metković od 11. rujna 1927. i pogodba sa spomenutim slikarom koja je vezana uz oslikavanje unutrašnjosti metkovske župne crkve.
Ovdje treba napomenuti da su autorici u istraživanju pomogli Mario Talajić i povjesničar Mijo Igor Ostojić, a na suradnji još zahvaljuje Simoni Pečenik (Slavenska knjižnica, Ljubljana), don Mati Brečiću i Ivi Veraji.
U nastavku donosimo prijevod sa slovenskog navedenog članka Simone Kermavnar:
Akademski slikar Simon Ogrin (1851. – 1930.) u posljednjih pet godina svojega života naručio je od franjevaca oslikavanje triju crkvenih interijera u susjednoj Hrvatskoj: 1925. oslikao je lađu i kapele u crkvi posvećenoj Mariji na Trsatu iznad Rijeke, a u Dalmaciji interijer crkve sv. Franje Asiškog u Splitu i župne crkve sv. Ilije (proroka Ilije) u Metkoviću na Neretvi, oboje 1927. Taj je podatak zabilježio u svojemu rukopisnom dnevniku Mali zamzamenek mojih radnih i prijem monja za zasljedujem za sredstva (Mala bilješka mojih narudžbi i primitka novca za obavljeni rad).
Slike na prve dvije spomenute lokacije nisu sačuvane. Trsatsku crkvu dao je izgraditi njegov sunarodnjak Mihael Troha (Babno Polje, 1880. – Trsat 1953.), koji je bio gvardijan mjesnoga franjevačkog samostana od 1924. do 1930. i koji je u prvoj godini službe organizirao euharistijski i trećoredski kongres, pa čak i uspio otvoriti granicu na rijeci između Rijeke (koja je tada bila dio Kraljevine Italije) i Sušaka (dio Kraljevine Jugoslavije).
U jesen 1927. sa sinom je Mirkom završio radove na lađi još jedne franjevačke (minoritske) crkve u Splitu. U mjesnim novinama Jadranska pošta tim je povodom napisan članak: „U crkvi sv. Franje na Obali završeni su radovi na uređenju cijelog broda. Radovi su vrlo ukusno izvedeni. U sredini, na stropu, nalazi se velika slika koja prikazuje sv. Franju u slavi. Na zidovima, s obje strane trijumfalnog luka na ulazu u prezbiterij, oslikani su medaljoni s prikazima slavenskih apostola sv. Ćirila i Metoda. Slike su freske i djelo umjetnika g. Šimuna Ogrina iz Vrhnike kod Ljubljane. Ukrašavanje broda djelo je njegovog sina g. Mirka. Splićani mogu biti ponosni što su se franjevci s Obale, u današnjim okolnostima, odlučili poduzeti takav posao i tako ukusno ukrasili ovu crkvu, koju stoljećima vole i rado posjećuju. Za blagdan sv. Franje, 4. listopada, na kraju ove franjevačke godine, u ovoj će se crkvi održati posebne svečanosti.
Ovaj je posao vjerojatno potaknuo i stanovnike lučkoga grada Metkovića, predvođene župnikom fra Franjom Alf. Klarić, da su odmah nakon toga odabrali Ogrina za uređenje unutrašnjosti svoje župne crkve posvećene proroku Iliji (župu su od samog početka vodili franjevci provincije u Splitu). Kako možemo pročitati u službenim zapisnicima sjednica župnoga odbora (Zapisnici sa sjednice crkovinarstva Župa sv. Ilije proroka Metković, 1923. – 1951.), ugovor s Ogrinima – ocem Simonom slikarom i sinom Bogomirom (Mirkom) dekoraterom – odobren je 11. rujna 1927. Figurativna slika u apsidi prikazivala je Svetu Euharistiju (ili Sveto Tijelo Spasiteljevo), sv. Jeronima na istočnom zidu transepta, sv. Franju Asiškoga nasuprot i proroka Iliju na ravnostropnom presjeku glavnoga i poprečnog broda. Crkva je oštećena tijekom Drugog svjetskog rata. Sredinom 90-ih temeljito je obnovljena (prema nacrtu inženjera T. Tokića) i, s iznimkom fresaka u apsidi, figurativna je slika bila obojena; dekorativna je slika već prije uklonjena. Stanje interijera prethodno je dokumentirano fotografijom (1994.; Foto studio Veraja).
Ogrinove freske naknadno su opsežno preslikane: dva puta ih je (1948., 1960.) “restaurirao” soboslikar Stipe Volarević. On si je (sudeći prema fotografijama iz 1935. i 1995.) dopustio veliku “umjetničku” slobodu, primjerice, umjesto draperija naslikao je bose noge sv. Jeronima itd.
Tijekom boravka u Metkoviću, Ogrin je naslikao i portret Stjepana Radića, na temelju recentne fotografije, koje se čuva u prostorijama metkovskoga Glazbenog doma. Radić, važan političar za Hrvatsku i šire okružje, posjetio je Metković tijekom ljeta 1926. i 1927. Ubrzo nakon toga, 20. lipnja 1928., na njega je izvršen atentat tijekom zasjedanja Narodne skupštine Kraljevine SHS u Beogradu te je umro od zadobivenih rana 8. kolovoza (u Zagrebu). Pucnjava je izazvala duboku političku krizu u zemlji.
Godine 1927. ostarjelomu slikaru uvelike je u freskoradovima u crkvama u Splitu i Metkoviću pomogao njegov sin Bogomir (Mirko), koji je izveo sve dekorativne radove. Prema svjedočenju Simonova unuka Rafaela Javornika (1934.) Mirko je, kao i njegov otac, navodno studirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Veneciji i umro u istome gradu. U župnim knjigama župe Vrhnika zabilježeno je njegovo krštenje te podatak da je umro u rodnome gradu 20. ožujka 1928. Nakon sinovljeve smrti Ogrin je 1929. oslikao tek freske u crkvi Svetog Križa u Vinici ob Kolpi, a umro je sljedeće godine.
