Pelješki most, jedan od najvećih projekata hrvatske povijesti privodi se kraju. Most od Komarne do Brijeste koji je cestovno povezao hrvatski teritorij stoljećima prometno razdvojen i nedovoljno integriran, ali i most koji je povezao želje hrvatskoj juga stare desetljećima s realnošću, želje da se u svakom smislu približe Hrvatskoj i zadrže status jednog od najatraktivnijih, ali i dostupnih dijelova Lijepe naše. Do službenog puštanja Pelješkog mosta u promet brojimo u mjesecima, no do tog trenutka u srpnju poluotočane i otočane dijelila su desetljeća prelaska preko granice i vječna pitanja je smo li uzeli osobnu, je li nam istekla, kad vozi trajekt Trpanj – Ploče i hoće li nas zadržavati na granici, jesu li gužve (…) kao nezaobilazni dio svakog putovanja Korčulana i Pelješčana, piše Dubrovački vjesniku.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

Možda se čini da je Pelješki most stanovnicima ovih izoliranih područja Hrvatske pao s neba, poklonila ga je hrvatska Vlada, ili još bolje, Europska unija. Neki dobri političari, neki vješti arhitekti, neki EU fondovi. Međutim, Korčulanima i Pelješčanima malo je toga poklonjeno, gotovo sve što imaju izborili su i zaslužili sami, a ova priča svjedoči kako ni Pelješki most nije iznimka.

Dogodilo se to 9. 9. u 9 sati prije deset godina. Taj simbolični datum 2012. godine osvanuo je sunčan i topao, kao da se na horizontu plavetnila mora i neba između Komarne i Brijeste u zraku moglo osjetiti kako će se dogoditi nešto čudesno što će obilježiti hrvatsku povijest, ali i zadužiti hrvatsku budućnost. Malo prije 9 sati u Neretvanskom kanalu nije bilo nikoga, tek jedan helikopter koji je nervozno kružio nebom čekajući što će se dogoditi. A, onda je krenulo. Sa svih strana počele su dolaziti brodice, brodovi, gliseri, barke, ali i neretvanske lađe, na stotine njih, vijorile su se hrvatske zastave, čula se pjesma, harmonike, gitare, u zraku se osjećao ushit, u pravom smislu Bilo naroda, službeni naziv tog, možemo reći, performansa hrvatskog naroda s juga. Po unaprijed dogovorenom planu, brodovi i barke su se pomalo približavale jedna drugoj dok nisu brodovima i ljudima spojile Komarnu i Brijestu, provukli konop s jedne strane na drugu i cijeloj Hrvatskoj i Europi poslali nedvosmislenu poruku: hoćemo most!

Ne bi danas bilo Pelješkog mosta da nije bilo te manifestacije, tvrde glavni akteri događaja, idejni tvorci i oni koji su taj suludi podvig realizirali na terenu, a oni su redom Emil Brčić, Milojko Glasović, glasoviti Šime Strikoman, ali i mnogi drugi bez kojih projekt ne bi tako odjeknuo. Pronašli smo ih deset godina nakon i potaknuli da se prisjete tog događaja i njegove važnosti.

„Bilo je to jedne ljetne večeri nakon Marko Polo Festivala u Korčuli gdje je Milojko gostovao svojim video-zidom. Nakon festivala, zajedno sa suprugama večerali smo pokraj katedrale. Dotakli smo se priče o tome kako naši veslači, Žrnovski galijoti, vječno imaju problema prilikom prelaska granice s opremom kad žele u dolini Neretve sudjelovati na njihovim lađarskim utrkama. Zaiskrila je u trenutku jedna neobična iskra i nedugo zatim smo definirali ideju, napravit ćemo most od barki i ljudi!“, prisjetio se nostalgično Emil Brčić, jedan od osnivača legendarne ekipe Žrnovskih galijota koja je nekoliko godina nizala uspjehe na Maratonu lađa.

Veslanje je i zaslužno za prijateljstvo Emila i Milojka Glasovića, reportera, publicista i osnivača jedinstvenog i glasovitog Maratona lađa. Milojko, koji i danas žali za Žrnovskim galijotima, rado se prisjetio te večeri ispred katedrale u Korčuli kad je postavljen kamen temeljac Bila naroda.

„Sjedili smo pričali, malo se žalili i ja kažem, Emile hoćeš li most? On mi je odgovorio, Milojko, ma što me to pitaš, naravno da hoću! Dobro, kažem ja, onda ćemo ga izgraditi ti i ja! Rekao sam mu, Emile, kladimo se u štogod hoćeš da ćemo karton Dingača prebacit s jedne strane na drugu, a da ne pređemo neumsku granicu. Emil je odgovorio, ti si lud, ali ‘ajmo! Odaberimo neki datum, kažem ja, neki zvučni, neka bude 9.9 u 9 sati! Karton Dingača je na kraju prešao s jedne strane na drugu, onako kako smo i rekli“, prisjetio se Milojko uz smijeh.

Više u Dubrovačkom vjesniku.
Naslovnica: Šime Strikoman

OGLAS