TRADICIJA | Liska je posna hrana u dolini Neretve, vremešne Kominke se prisjetile starih recepata

Jeste li znali da je liska posna hrana ? Njezino meso se jede na sve zapovjedne postove, Badnji dan, Čistu srijedu, Veliki petak. Uvriježen je običaj da se za post priprema riba a u dolini Neretve uz ribu na stolu je nazaobilazna i liska, naravno u onoga tko je ima.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

Tri vremešne Kominke, Senka Vlatković, Jadranka Medak i Marija Čupić, prisjetile su se starih vremena, svog djetinjstva i mladosti, kada se oko Ušća Neretve lovila liska na lađe. Sezona lisaka bila je baš prije Božića pa se za Badnji dan se jela svježa liska ali do proljeća i Velikog petka već nije sezona pa su je naše sugovornice usoljavale da im što duže trajala, piše Slobodna Dalmacija.

Liska postaje riba u gastronomskom smislu samo na dan posta u dolini Neretve i južnoj Hercegovini gdje je jedu pripremljenu na različite načine.

Kako se na stolu tijekom korizmenoga vremena našla liska, danas delicija za kojom uzdišu gastronomi željni dobrih tradicionalnih jela?

Tako se 90-godišnja Marija sjeća da je njen djed Stanko Čupić Bućin, inače bratim u crkvi svetoga Ante, dobivao katoličku literaturu u kojoj je bio i kalendar, kojega su tada rijetki imali, pa je ljudima govorio kada je mala, srednja ili velika mesoiđa, odnosno period od Božića do čiste srijede i kada se moglo jesti meso.

“Morate znati da je liska nekada bila sirotinjska hrana, ali opet, nije je svatko imao, i jeli su je oni koji su to mogli priuštiti”, govore nam naše domaćice, a Senka se prisjeća da je njen otac, koji je bio lovac, znao uhvatiti punu lađu jegulje, što se danas čini nezamislivim. Senka, Jadranka i Marija ističu kako se i danas prenosi predaja u Kominu, teško je utvrditi od kada datira, da je liska, u stvari riba, i kao takva može se konzumirati tijekom korizme.

Liska se, u stvari, najviše jela do Božića i nešto kasnije, a da bi se konzumirala tijekom korizme, trebalo je uložiti dodatni napor. U stara vremena nije bilo hladnjaka, pa su ljudi liske očistili, posolili i sušili u “maškadurima”, gdje je bilo osigurano provjetravanje i zaštita od insekata.

A kada se liska pripremala za objed, trebalo je voditi računa o tome je li “debela” ili “mršava”. “Mršava” se znala pripremati na brudet, uz zelje ili puru. Kuhala se oko sat vremena, a onda bi se vilicom probila prsa. Ako ne bi pustila krv, znači da je bila spremna za jelo, u suprotnom, nastavilo bi se s kuhanjem. Manistra (tjestenina) je, potvrđuju nam to svjedokinje tih vremena, bila pravi luksuz, kao i rizi, koje su “jela samo gospoda”, a kilogram šećera u kocki vrijedio je kao dva kilograma mesa. Ljudi su zato, kaže nam Senka, uzgajali pčele, kako bi došli do meda.

Nakon korizme, dolazi Uskrs i tada bi se pripremala posebna jela. U Kominu to bi najčešće bila kokoš, jer se često nije moglo kupiti drugo meso. Kokoši su uzgajale gotovo sve obitelji i pripremale su se za blagdane, a od njih su se dobivala i jaja. O kolačima se moglo samo maštati. Zato se u Marijinom sjećanju posebno urezala njena tadašnja učiteljica, Tereza Simunović iz Orebića, koja je imala štednjak. Na njemu je, na oduševljenje djece, pekla kolače.

“Krajem četrdesetih godina prošloga stoljeća, pojavile su se svilene čarape kroz koje smo prosijavale pšenično brašno, a onda dodavale vodu i jaja. Nakon kuhanja dobivala se tjestenina koju smo rezali na tanke komade”, prisjeća se Marija tih vremena neimaštine, ali i maštovitosti i snalažljivosti vrijednih kominskih djevojaka i žena.

Na Veliki petak, Čistu srijedu i Badnji dan u Neretvi liska postaje riba-posna hrana koja se može jesti unatoč strogom postu i nemrsu i priprema se na nekoliko načina.