Na dan sv. Ivana Krstitelja 1930. u Metkoviću, u kući na kraju Krnjesavca, rodio se Ivan Slamnig, hrvatski pjesnik, prozaik, književni teoretičar i prevoditelj.

Od tada je prošlo punih 90 godina… Da nije ove nesretne korone, danas bi tim povodom u Metković došli akademici Luko Paljetak i Tonko Maroević. Ovako nam ostaje prisjetiti se tog velikana pera i, kako je netko jednom o njemu napisao, velikog zafrkanta novije hrvatske književnosti. Treba li spominjati Barbaru?

Slamnig je nakon završenog studija od 1955. do 1958. živio i djelovao u Metkoviću kao prosvjetni radnik. Potom se s obitelji preselio u Zagreb gdje je bio sveučilišni profesor, gdje je student njegove prve generacija bio akademik Tonko Maroević. Ivan Slamnig je preminuo u Zagrebu 2001.

Slamnigova Izabrana djela su našla svoje mjesto u Matičinoj ediciji Stoljeća hrvatske književnosti. U prigodi promocije knjige u veljači ove godine u Metkoviću priređivač Izabranih djela akademik Maroević je rekao da je Slamnig jedan od najuniverzalnijih i najvažnijih hrvatskih književnika u drugoj polovini dvadesetoga stoljeća.

Za kraj donosimo Slamnigovu pjesmu u kojoj se on osvrće i čezne za samim sobom i pronalazi se u ambijentu svoga duhovnog zavičaja, pod starim orahom…

Kad mi svega bude dosta
evo oči, da ću poći
k onome što dolje osta.

Neću činit više, bome
ono, što do sada morah,
sjesti ću pod stari orah
(sličan onom pokojnome!)

stol će prostrt bit bjelinom,
za nj ću sjesti, pa ću jesti
kruh sa sirom, ribu s vinom.