Evliyâ Çelebi bin Derviş Mehemmed Zillî je osmanski putopisac u nas poznat kao Evlija Čelebija koji je svoja putovanja tijekom četrdeset godina opisao u deset svezaka nazvanih Seyahatnâme (Putopisi).
Svih deset svezaka na originalnom osmanskom turskom jeziku tiskano je u rasponu od četrdeset dvije godine (tkz. istanbulska štampa). U prvih šest svezaka izašlih od 1896. do 1900. je cenzurirano sve što je moglo ugroziti položaj sultana i carstva. Sedmi i osmi svezak su izašli 1928, deveti 1935., a zadnji 1938. godine. Odmah nakon izlaska knjiga pojavio se interes za putopise koji se tiču naših krajeva, a koji se nalaze u petom, šestom i sedmom svesku nastali 1656.,1663/64. i 1670. godine. Djelomično su prevođeni tijekom godina, ali ih je tek Hazim Šabanović preveo cjelovite te objavio 1959. godine.
Dugi niz godina Čelebijini putopisi su kritizirani kao plod fantazija ponajviše radi brojčanih preuveličavanja te pogrešnih podataka o povijesnim događajima kojima putopis obiluje.
Odnos prema Čelebiji i njegovu rukopisu u znanstvenoj javnosti se izmijenio pronalaskom novih rukopisa za koja ugledni osmanisti vjeruju da su autografi (izvorni Čelebijini rukopisi). Rukopisi pronađeni u paviljonima Bagdad i Revan palače Topkapi u Istanbulu objavljeni su na latiničnom pismu od 1998. do 2007. godine.
Detaljnijim proučavanjem novopronađenih rukopisa primijećene su mnoge pogreške i propusti u izdanjima koja su izašla u Istanbulu od 1896. do 1938. godine. Stara istanbulska izdanja ne samo da su prepuna cenzure nego su prepuna i tiskarskih pogrešaka te nedosljednih i pogrešnih prepisivanja ne samo brojki već i imena gradova te cijelih rečenica u kojima su često izostavljeni podatci. Također su izostavljene ne samo rečenice već i cijela poglavlja. Grube procjene govore da izvorni rukopis ima 35% više teksta od istanbulske štampe koja je dostupna javnosti. Mnoga Evlijina preuveličavanja su zapravo plod nemarnosti i lošeg pretiskavanja u istanbulskim izdanjima.
Ovdje donosimo zanimljivosti koje se tiču naših krajeva. Iz originalnog autografa saznajemo da su u Gabeli bila dvojica osmanskih provjerenika. Jednog su postavljali stanovnici Gabele, a drugog Dubrovčani. U originalu piše da kasaba ”nije toliko uredna ni lijepa” što nemamo u Šabanovićevim prijevodima. Također saznajemo da je u Gabeli postojao mekteb, niža islamska škola.
Autograf donosi opis stanovnika: …golih cjevanica, za pojasom im sjekira, nož, neki u rukama nose sjekiricu i nadžak i alžirsku pušku dalyan vrijednu 40-50 dirhema. Fregatama plove morem i napadaju Španjolsku, Kloru, Mankordoniju, Messinu, Napulj, Korziku, Sardiniju i Siciliju. To su gazije koji se uvijek hitro vraćaju s plijenom u Gabelu.
Vidimo dakle da gusarenje nije zamrlo propašću hrvatskog kraljevstva u 11. stoljeću. Neretva je stoljećima bila utočište i dom gusara. U Šabanovićevu prijevodu pogrešno piše u ovome gradu nisam vidio žena. Evlija je zapravo zapisao: U ovim gradovima dugo sam ostao, a nijednom nisam vidio žene u čaršiji.
Evlija spominje i opasnu malariju koja je harala Neretvom. Gabeljani su kao preventivni lijek pili sirutku od kozjeg mlijeka, pivo i medovinu. Evlija još navodi da su Gabeljani vrlo vatreni i žestoki, te snažni majstori u veslanju na fregatama.
Zabilježena je i lokalna legenda da su u hercegovačke planine protjerani divovi. Tamo ih je protjerao židovski kralj Salomon jer su ga uvrijedili. Evlija piše da su nevjernici uskoci nastali su od tih divova i od demona, kao i stanovnici Hercegovine i ove Gabele. Uskoci nevjernici koje spominje su kršćani u Gabeli i okolici. Mora da su Hercegovci i prije tristo pedeset godina bili visoki kada jedan Turčin smatra da ima istine u tome da su nastali od divova.
Čelebi je posjetio i Kulu Norinsku. U tekstu donosimo zanimljivosti koje nisu navedene u Šabanovićevu prijevodu. U kuli se nalazi 350 gazija te topovi velikog kalibra balyemez. U autografu piše da su vojnici doveli zarobljenike u fregati s otoka Pulya, umjesto krivo prevednih zarobljenika s otoka Apulije. Broj zarobljenika je 21, a ne 20 i nakon njihova dovođenja se samo pucalo iz pušaka, a nije priređeno slavlje. Dvojica osmanskih ranjenika dobila su dvostruko više plijena od ostalih, a ne po dva dijela kako piše Šabanović. Također Suhrab Mehmed-paša u vidu desetine (öşr-i sultânî) dobio pet zarobljenika, čohu, platno i 20 nevjerničkih glava. Evlija piše da je kula bila načičkana topovima kao jež te da dok postoji kula, nema mogućnosti da nevjernici ulaze lađama.
Zanimljivost u autografu je opis iznimne seksualne aktivnosti stanovnika Popova polja u 17. stoljeću. Ovo je pogotovo zanimljivo jer su se upravo iz Popova polja pedesetak godina nakon Čelebijeva putovanja mnoge obitelji doselile u dolinu Neretve. Dakle, on piše o precima današnjih Neretvana. U 17. stoljeću Popovo polje bi poplavilo nakon kišnih mjeseci i ispunilo bi se ribom. Stanovnici bi u čamcima lovili ribe od koje su, kako piše Čelebi, muškarci dobivali iznimnu snagu i zavidnu seksualnu potenciju. Evlija 1663. godine seksualnu aktivnosti stanovnica Popova polja uzrokovanu jedenjem ribe njihovih muškaraca, opisuje sljedećim riječima kako li se samo vesele žene te nahije, jer od veselja tim ženama stopala ne dodiruju tlo i stalno spavaju vesele na leđima. Prema Evliji, o ribi iz Popova polja pročulo se nadaleko. On piše da se u europskim zemljama i Bosni čovjeku koji ima učestale spolne odnose često kaže: Čovječe, sigurno si jeo ribu iz Popova polja.
