Svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije don Marijo Volarević ispraćen je na posljednji počinak u ponedjeljak 28. studenoga na groblju Gospe Snježne u Vidu u 46. godini života i 19. godini misništva. Misu i sprovodne obrede predvodio je generalni vikar don Franjo Frankopan Velić u koncelebraciji s pastoralnim vikarom mons. Nediljkom Antom Ančićem, vikarom za kler don Zvonimirom Mijićem, župnikom don Milom Čalo i oko 120 svećenika, a uz sudjelovanje obitelji, prijatelja, redovnica, bogoslova i mještana rodne župe, objavila je Splitsko-makarska nadbiskupija.

Za vrijeme mise i sprovodnih obreda pjevali su zborovi župa Vid i sv. Nikola Metković i crkveni pučki pivači iz Vida i iz Metkovića pod vodstvom s. Marijane Cvitanović. Svi koji nisu mogli doći mogli su online preko Facebook stranice Župe pratiti sprovod i na taj način u molitvi se oprostiti od pokojnika.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

Na početku svoje propovijedi generalni vikar je uime splitsko-makarskoga nadbiskupa Dražena Kutleše, koji nije mogao doći i predvoditi pogreb i umirovljenog nadbiskupa Marina Barišića, koji je u bolnici, izrazio sućut rodbini, župi Vid, župljanima župa u kojima je don Marijo djelovao i pastoralno pomagao te Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu na kojem je predavao. Istaknuo je blizinu i povezanost nadbiskupa u molitvi s don Marijovom obitelji. Budući da je biskup pastir povjerenog mu puka i otac obitelji – mjesne Crkve, osjeća posebnu bol kada premine ovako mlad svećenik.

Don Franjo Frankopan je istaknuo kako je pred ovolikom tugom svaka riječ suvišna. „Naše se srce razdire kad vidimo da ovako mlad, veseo, iskren čovjek više nije s nama. Javlja nam se pitanje: zašto se ovo moralo dogoditi? Sveti Ivan u današnjem evanđelju promatra scenu majke podno križa. Mi danas upravo gledamo jednu majku koja stoji uz mrtvo tijelo svoga sina. Naše bi se srce razdiralo od boli kad bi to bila zadnja postaja i kada tu ne bi bio Isusov križ. Isusova smrt na Golgoti je mjesto boli, smrti, patnje, mjesto gdje je majka pokopala svoga sina. Međutim, nakon tri dana ono postaje mjesto uskrsnuća i proslave. Zato mi kršćani, premda danas lijemo suze s velikim pouzdanjem donosimo tijelo našega pokojnika u crkvu gdje se svaku nedjelju okupljamo i slavimo sakramente. Pohranit ćemo ga na groblje koje za nas kršćane nije mjesto beznađa, iako tijelo polako trune i pretvara se u zemlju. Ona su za nas mjesta čekanja. Isto kao Isusov grob jednoga dana postat će mjesta radosti“, kazao je don Franjo Frankopan.

Budući da ljudi često sude i prosuđuju druge, don Franjo je naglasio da to nije na nama nego da je Bog sudac, a mi trebamo moliti jedni za druge. „Sprovod je za nas žive jedan ispit savjesti: imam li nešto što moram don Mariju oprostiti? Danas je trenutak da mu u svome srcu oprostimo. Ima li nešto što sam don Mariju nažao učinio, nanio mu nepravdu, zlo ili propustio učiniti dobro? Prilika je ovo da se u svome srcu pokajemo za propuste i grijehe i na taj se način približimo Bogu a onda i jedni drugima. Ako svoja srca uskladimo s otkucajima Isusova srca i svoj pogled usmjerimo na Isusov križ ova velika bol, koju sada proživljavamo, može postati ljekovita bol koja će nam pomoći rasti u uzajamnoj ljubavi“, poručio je don Franjo Frankopan.

Generalni vikar pročitao je brzojave sućuti koje su uputili: riječki nadbiskup mons. Mate Uzinić, dubrovački biskup mons. Roko Glasnović i predsjednik Uprave HNK Hajduk Lukša Jakobušić, budući da je don Marijo bio veliki prijatelj Kluba.

Zahvalu pokojniku za njegov profesorski rad te sućut ožalošćenoj obitelji Volarević izrekao je dekan KBF-a Sveučilišta u Splitu prof. dr. Šimun Bilokapić. Istaknuo je kako je don Marijov prerano ugašeni život poruka svima da budu više jedni za druge, a nikada jedni protiv drugih. Pokojnikov kolega don Ivan Kovačević prisjetio se njihovih zajedničkih mladenačkih dana u sjemeništu i bogosloviji te dana svećeničkog ređenja istaknuvši ljepotu svećeničkoga poziva. Uime župljana pokojniku se zahvalnim riječima obratio župnik don Mile Čalo naglasivši don Marijovu sportsku dušu i brojne zajedničke nogometne utakmice. Svi su govori bili ovijeni tugom zbog života koji se ugasio u naponu snaga, ali i riječima nade o ponovnom susretu u životu vječnom.

Don Marijov životni put i službe pročitao je pastoralni vikar dr. Nediljko Ante Ančić.

Don Mario Volarević (1976.-2022.)

IN MEMORIAM

Don Marijo Volarević, sin pok. Ante i Mirjane r. Kozina, rođen je 10. listopada 1976. u Metkoviću. Osmogodišnju školu završio je u svom gradu. Njegovi roditelji su ga kršćanski odgajali, a u rodnoj župi sv. Nikole u Metkoviću, gdje je primio vjersku pouku i sakramente, očito je dobio i poticaj da pođe prema svećeničkom zvanju. Godine 1992. primljen je u Nadbiskupsko sjemenište u Splitu i započeo školovanje na Nadbiskupijskoj klasičnoj gimnaziji, gdje je 21. lipnja 1996. položio ispit zrelosti.

U jesen iste godine primljen je u Centralno bogoslovno sjemenište u Splitu kao bogoslov Splitsko-makarske nadbiskupije i započinje filozofsko-teološki studij na ondašnjoj Teologiji u Splitu današnjem Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Nakon završetka petogodišnjeg studija pastoralnu godinu obavlja u katedralnoj župi sv. Marka u Makarskoj. Za đakona je zaređen na Krista Kralja, 24. studenoga 2002. u crkvi sv. Pavla u Splitu na Pujankama. Iste godine polaže diplomski ispit s radom pod naslovom: Pojam kreposti u Sokrata, Platona i Aristotel.

Nadbiskup Marin Barišić zaredio je don Marija i još desetoricu đakona za svećenike na blagdan sv. Petra i Pavla u nedjelju 29. lipnja 2003. u zbornoj crkvi sv. Marka u Makarskoj. Mario je svoju mladu misu slavio 27. srpnja iste godine u župi sv. Nikole u Metkoviću kao peti svećenik iz te metkovske župe od 1969., kada je ta župa utemeljena.

Kao mladomisnik bio je godinu dana župni vikar u župi Kaštel Lukšiću, a zatim godinu dana je obnašao službu prefekta u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu. Nakon tih godina pastoralnog rada i odgojiteljske službe radi potreba Nadbiskupije nadbiskup Barišić upućuje ga na studij moralne teologije na na Academiji Alfonsiana, koja je dio Lateranskoga sveučilišta u Rimu.

U tom dopisu nadbiskup između ostalog veli: “U godinama studija želim vam svekoliki napredak na intelektualnom i duhovnom polju kako biste što uspješnije mogli obavljati službe koje će vam se u Nadbiskupiji povjeravati. Posebno Vam preporučujem skladan život s ostalim kolegama svećenicima u Zavodu i trajnu povezanost sa svojom Splitsko-makarskom nadbiskupijom.”

Don Mario je kao doktorand pet godina proveo u Rimu stanujući u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima i pohađajući predavanja na Papinskom Lateranskom sveučilištu. Dana 21. svibnja 2010. obranio je doktorsku tezu s naslovom “Novi feminizam prema Ivanu Pavlu II.: žena u izgradnji nove etike za novi svijet”.

Nakon povratka u Hrvatsku zaposlio se najprije kao viši asistent na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu. Dvije godine je obnašao službu vicerektora Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu (2010-2012.). Na KBF-u je predavao predmete: Osnove moralne teologije, Društveni nauk Crkve i neke izborne kolegije i seminare.   Naslov docenta postigao je 2014., a naslov izvanrednog profesora 2020. Prije toga uzeo je annum sabbaticum – godinu prekida za istraživački rad i izdao knjigu pod naslovom “Žena u obitelji, društvu i Crkvi”.

Tijekom svoje profesorske službe bio je aktivan član na svom matičnom fakultetu, radeći u povjerenstvima, odborima i drugim tijelima svoje ustanove. Obnašao je službu pročelnika katedre moralnog bogoslovlja. Objavljivao je članke i znanstvene radove, sudjelovao na tribinama, raznim teološkim skupovima i simpozijima. Bio je predavač i na pastoralnoj godini za đakone. Pastoralno je povremeno pomagao na župi Solin – Sv. Kajo i u župi Dugi Rat.

Prije nekoliko godina don Marijo je počeo osjećati prve zdravstvene tegobe. Nakon bolničkog liječenja uspio bi se oporaviti i vratiti u uobičajeni ritam rada i života. Kad se je razbolio prije tri mjeseca, opaka bolest je toliko uznapredovala da više nije bilo nade u ozdravljenje. Preminuo je u večer 24. studenoga u KBC na Firulama u Splitu.

Preselio se u nebesku domovinu u svojoj 46. godini života, 19. godini svećeništva i 12. godini rada na KBF-u. Don Mario je u naponu snage otišao s ovoga svijeta. Ljudski gledano može nam se činiti da nas je prerano napustio i takvi su rastanci za obitelj, rodbinu i prijatelje uvijek bolni. U očima vjernika on je svoje zemaljsko hodočašće zamijenio nebeskim prebivalištem gdje “noći više biti neće, i neće trebati ni svjetla od svjetiljke, ni svjetla sunčeva. Obasjavat će ih Gospodin Bog”(Otk 22,5).

Neka sada svoga svećenika Marija Krist Gospodin primi k sebi, oprosti mu sve ljudske grijehe i propuste i učini ga dionikom svoje slave na nebesima. (NA Ančić)

Foto: vid.hr

OGLAS