Marko Marulić otac je hrvatske književnosti i vrlo je logično što je svojedobno u Metkoviću dobio ulicu s čijih dviju strana živi isti narod u dvjema njegovim konstitutivnim državama. Da se ta ulica zove i drukčije to ništa ne bi mijenjalo odnose susjeda koji dijele probleme poput nepostojanja kanalizacijskoga sustava. No, problem s kojim su se upravo susreli (a pred kojim odavna strepe) mogao bi im zagorčati svakodnevni život.
Sjeveroistočnim rubom te ulice nekada je išao tzv. Vlaški jendek koji je Osmansku Uzvišenu Državu, tj. Osmansko Carstvo dijelio od Presvijetle Mletačke Republike. To je razgraničenje naslijeđeno sve do tzv. avnojskih granica, temeljem kojih su početkom devedesetih nastale i državne granice bivših jugoslavenskih republika. Ipak, nije uvijek bilo tako jer je granica nekada išla ponad Gabele, da bi se Požarevačkim mirom 1718. spustila nadomak Metkoviću i u pravom smislu riječi postojala sljedećih 160 godina – sve do austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine. Pri tome su s druge strane granice ostale zemlje gotovo u potpunom vlasništvu Kominjana i Rogotinjana, koji su ih obrađivali sve dok im ih komunističke vlasti nisu većim dijelom oduzele da bi nastao nekadašnji HEPOK (Hercegovački poljoprivredni kombinat). One bliže granici, koje su im ostale, oni su prodavali ljudima koji su uz nekadašnji Hercegovački put, kasnije Ulicu bratstva i jedinstva, a danas Marulićevu htjeli graditi kuće ni ne razmišljajući što ih čeka jednoga dana. A čeka ih potpuna getoizacija, kojim god eufemizmom pokušali ublažiti taj pojam.
Više pročitajte na metkovic.hr
