Ne treba daleko otići da biste planinarili. Ljepota je tu blizu nas samo što je otkrivamo nakon što obiđemo udaljene prostore, piše Mišo Glavinić, a prenosi Ploče Online.
Mala Rujnica 598 m
Start u Bagalovićima kod Gospa od Karmela: 90 m
Vrijeme uspona: dva sata
10.2.2019.
Planina Rujnica je samostalna gora koja se pruža od polja Jezero do Neretvanske krajine. Najveći i najposjećeniji vrh je Babina gomila 734 m. Tu su još Ilija 691 m, Velika Rujnica 620 m, Mala Rujnica 598 m, Varda 518 m i Kablina 450 m. Ime je dobila po rujnoj (crvankastoj) boji kojom je bila obasjana pri zalasku sunca, tako me je poučio doktor za imena Domagoj Vidović. Rujnica je naziv za staro i napušteno naselje na zaravni (344 m) kraj crkve sv.Roka između Male i Velike Rujnice.
U podnožju sjeverne strane selo je Borovci, a s južne su Desne. Sjeverne padine pune su nanesenog materijala i pogodne su za sadnju maslina.
Od Momića pa sve do pod vrh Ilije sa sjeverne strane Rujnice vodi put sagrađen u Prvom svjetskom ratu, a kako su ga gradili ruski zarobljenici narod ga zove ruski ili soldački put. Nedavno je obnovljen od skupine entuzijasta – ljubitelja Rujnice i članova Eko udruge „Život“.
Za Malu Rujnicu put kreće od groblja u Bagalovićima. Ima nas iz Vrgorca, Metkovića, Splita, Ploča i Ljubuškog pa se slobodno možemo nazvati međudržavna ekipa. Ukupno 34.
Put se strmo penje pa smo se vrlo brzo zagrijali i počeli skidati višak odjeće. Vrijeme je oblačno bez naznaka za kišu. Ispred nas su strme litice Kabline, a okolo su crna i izgorena stabla kao kosturi što je posljedica prošlogodišnjeg požara.
Prolazimo kraj bunara punog vode i dvije lokve i nailazimo na ruševne kuća nekadašnjih napuštenih sela Jelavići i Podastine.
Put zaobilazi Kablinu i uskoro se ukazao pogled na drugu stranu prema Dragoviji i Vidu.
Dalje se provlačimo kroz crne ostatke grana i nametnula se sama od sebe misao da bismo teško došli da vrha da nije bilo požara. Nema planinarskih oznaka samo pratimo piramide od naslaganih kamenje koje često izgubimo iz vida i uzdamo se u Franino pamćenje. Prolazimo poviše Gnječeva doca, a staza koja je dijelom bila i građeni put pretvorila se u kozju stazu i tako je sve do vrha.
Za dva sata stigli smo na vrh na kojem je suhozidnom gradnjom sagrađeno sklonište koje se koristilo u Domovinskom ratu.
Nažalost, ne vide se hercegovačke planine, ne vidi se ni vrh sv.Jure na Biokovo, samo sv.Ilija iznad Baćinskih jezera. Iz neretvanskog šaša izdiže se Marin vijenac i još dalje vrh Velike Žabe Crkvina (Ilijino Brdo, Sutilija). Metković je kao na dlanu samo što je u izmaglici. Neretvanska krajina vidi se cijela sa ušćem rijeke Neretve.
Nakon zasluženog odmora i blagovanja krenuli smo na silazak. Stazu bi trebalo prosjeći i označiti i tako približiti izletnicima jer malo je vrhova s tako malom nadmorskom visinom, a tako lijepim pogledom.
Veliku fotogaleriju Miše Gavinića napravljenu za uspona na Malu Rujnicu možete pogledati na portalu Ploče Online.
Piše: Mišo Glavinić
