Gotovo svaka priča ima pretpriču, pa tako i ova. Pitanje je samo dokle sjećanje seže jer Ivicu Puljana poznajem otkad znam za sebe. Dobro se spominjem i njegova oca kojega sam viđao preko puta naše obiteljske kuće (u njoj mi stanuje stric Slobodan s obitelji i teta Marija, pa je i dalje nazivam svojom i našom jer u njoj živi čeljad koju smatram svojom) na Pojstružju prije nego što sam se preselio u Sportsku. Uza to je zemljište stanovao i moj krizmani kum Ivan Puljan (koji me je naučio veranju po tavanima, preskakanju prepreka i izradi raznoraznih skloništa i zamki), pa su se nekako sudbine naših obitelji višestruko ispreplitale. Stoga i priča koja se može svrstati u Vijesti iz kulture ne može biti posve neosobna jer priče nikad nisu neosobne, nikad nisu posvećene sporednim likovima, a sjećanja na nebitne stvari i ljude brzo blijede. Ivicu sam češće počeo susretati kao gimnazijalac, i to ne samo u službenim prigodama, nego i na košarkaškome igralištu. U trenutku kad sam se zaposlio i upoznao čari računala (s kojim sam se prvi put, ne zvuči li to poput priloga iz TV kalendara, ozbiljno susreo pišući diplomski rad), dobio svoju službenu e-adresu počela je i naša službena suradnja koja je svoj vrhunac doživjela u blagopokojnome Metkovskome vjesniku, časopisu koji je dostojno nadomjestio Iskru. Upravo sam ponukan tom suradnjom kupio svoje prvo računalo (dotad sam, budući da sam unajmio stan u blizini radnoga mjesta, navečer trčao u podrum matične ustanove i ondje radio) te se veza s Metkovićem, između ostaloga i Ivičinom zaslugom, nikad nije prekinula. U razgovorima smo se, koje gotovo istodobno vodih u Zagrebu i Metkoviću s Tomislavom Martićem i Ivicom, a poslije i sa šjor (šjor je ovdje i svojevrstan naslov, titula, nije samo talijanizam kojim se označuje gospodina) Ivom Verajom, spominjali svojevrsnih metkovskih enciklopedija, ljudi koji poznaju Metković gotovo od iskona, kad je to bio tek grad u povojima, kad ste u središtu grada mogli istodobno vidjeti i govedare i ljude s teniskim reketima nesvjesni da će upravo ljudi njihova naraštaja, i to oni koji su u gradu ostali, jer smo mi koji smo otišli ponijeli vlastite idealizirane slike i u trenutku odlaska uglavnom zamrznuli posljednju sliku koju smo ponijeli, postati nasljednicima tih starih, vjerojatno i nesvjesni vlastitih zasluga. Ivici sam osobno i Gradu Metkoviću, naime, posebno zahvalan što su omogućili da mi prva autorska knjiga bude objavljena jer kad su mi već sve lađe potonule (a obećanja je dotad bilo sijaset), Ivica je bio kratak: „Možemo li mi pomoći? Raspitat ću se u Gradu, ali mislim da neće biti problema.“ Gledajući iz šire perspektive, mogu tek napomenuti kako Metkovci iz mojega užega kruga do Ivice posebno drže kao do osobe koja voli sve metkovsko i neretvansko te se raduje svemu našemu, a kojoj nije teško pogledati ni preko „neprirodne međe“: „Domagoj, ti ljudi ovdje žive. Mi možda toga i nismo posve svjesni, ali nama je došlo i Hercegovaca, i Bosanaca, i Slavonaca, ti ljudi ovdje žive i mi ne smijemo to zanemariti. Konačno, nije li definicija grada da je to naselje u kojemu se svi ljudi međusobno ne poznaju?“ Zborio je tako Ivica dok je većina uglavnom zdvajala jer u školama, a u to sam se i osobno uvjerio održavajući radionice za metkovske učenike, imamo sve ljudi s „čudnim“ prezimenima, no nisu li ih nosili i Ante Živković, Ivo Nuić, Đuro Njavro, Damir Mejovšek, Patrik Ćavar, Slavko Goluža, Darijo Srna, Igor Štimac, Ivan Slamnig i Stojan Vučićević te mnogi drugi, ljudi po kojima se danas prepoznaje naš grad, ljudi koji sami sebe nazivaju Metkovcima? Ivica je ujedno podignuo i metkovsku novinarsku scenu, a na svoj sam matični portal posebno ponosan jer mi je Jadranko Matić jednom prigodom rekao da metkovic.hr smatra bratskim portalom, a Ivicu posebno cijeni zbog svega što je učinio. Kako napisati ovu priču bez glavnoga lika? Kako spomenuti slavnike, a ne supostaviti (ne suprotstaviti) im osobu koja je i za mene osobno (poput mojega kuma Ivana Puljana, koji me je branio od napasnika, a sad je negdje u Novoj Zelandiji) i za širu zajednicu učinila toliko? Pišem to posebno svjestan činjenice da se naša čeljad više cijeni izvan zavičaja, nego u njemu, što i nije nužno loše, da se ne uzoholimo. Ivici pak čestitam i stoga što se usudio izložiti usred metropole jer se mnogi toga grste. Posljedice su njegove odluke razvidne svakomu od nas: nevjerojatan broj ljudi dobre volje koji su sve učinili da mu pomognu, izniman broj posjetitelja na ponos svakoga od nas.
Prijeđimo sad na čisto novinarski dio. U knjižnici Medveščak dana 9. ožujka 2017. održan je kulturno-umjetnički program u povodu tematske izložbe Metković u dolini Neretve čiji su autori Milka Tica i Ivica Puljan. Izložba je postavljena na Badnjak prošle godine, a otvorena je do 24. ožujka. Bilo je to istinsko okupljanje „domovinskih i iseljenih“ Neretvana te njihovih prijatelja u Zagrebu koji su se poput srdela natiskali u prostorije knjižnice. Na samome su se početku programa okupljenima nakon ravnateljice knjižnice Medveščak Sanje Pavlaković obratili autori izložbe Milka Tica i Ivica Puljan osvrnuvši se na zamisao o postavljanju izložbe te zahvalivši svima koji su pridonijeli njezinu ostvarenju. Uslijedili su pozdravni govori metkovske gradonačelnice Katarine Ujdur i Mladena Bušića, izaslanika zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića, i predsjednika Hrvatskoga sabora Bože Petrova. Svi su iskazali zadovoljstvo iznimnom posjećenošću ovoga događanja te prigodi da se Metković i Neretva okupe u Zagrebu te predstave zagrebačkoj javnosti slikopisnim, glazbenim, književnim i općenito kulturnim sadržajima. Dupkom pune prostorije knjižnice Medveščak zagrijali su neretvanskom pjesmom članovi KUD-a Metković, a dodatno su ih raznježili klapa Nostalgija (čiji je član našijenac Ivo Raič s Radeža kod Neuma) te mezosopranistica Tereza Gabrić. Književne su pak tekstove neretvanskih pjesnika (Vojislava Matage, Vladimira Pavlovića, Ivana Slamniga i Stojana Vučićevića) i prozaika (Domagoja Vidovića i Kazimira Vrankića) uz šarmantne voditelje Niku Pavlović i Roka Veraju, koji su i probleme s ozvučenjem učinili predstavom, čitali Vojislav Mataga i Domagoj Vidović. Na koncu je programa predsjednik Društva Neretvana i prijatelja Neretve Luka Vlahović Ivici Puljanu uručio zahvalnicu Društva zbog ukupnoga djelovanja u svrhu boljitka Neretve, sustavnoga praćenja zbivanja u zavičaju i priredaba o zavičaju te iskrenoga radovanja uspjehu svakoga Neretvanina neovisno o području u kojemu djeluje. Milki Tici je Luka Vlahović u znak zahvale svečano uručio osam brojeva Hrvatskoga neretvanskog zbornika kao dar Društva knjižnici Medveščak. Društvo Neretvana i prijatelja Neretve osobito je ponosno na zastupljenost njegovih članova i njihovih tekstova (iz Hrvatskoga neretvanskog zbornika i s mrežnih stranica Društva Neretvana i prijatelja Neretve u Zagrebu) u katalogu izložbe na čemu se autorima izložbe nastojalo odužiti „posuđivanjem“ voditeljskoga para i logističkom potporom. Koliko je priredba bila uspješna, najzornije govore prizori slučajnih namjernika koji su, u nemogućnosti da uđu u prepun prostor knjižnice, bili doslovce zalijepljeni za prozore uživajući u južnjačkoj vrevi i melosu.
Ne govori se zaludu da riječi lete kako boti od marete, a pisano ostaje. Stoga će nam slikopisni i tekstovni zapisi u katalogu ostati u trajnome naslijeđu, a svakomu tko se ćuti istinskim Metkovcem i Neretvaninom, srce će malo brže zaigrati ako se prošeće do Džamije i razgleda neretvanska štiva i krajobraze u režiji dviju tica (jedne Tice i Pilića, kako se može tumačiti prezime Puljan).
Domagoj Vidović, likemetkovic.hr
