Članovi HPD-a Grabovica su 5. rujna 2026. krenuli u novu velebitsku avanturu. Njih devetero prošlo je preko Velikog Rujna i Kamene galerije, osvojilo Bojin kuk, a na putu ih nisu zaobišli ni susreti s velebitskim konjima i – crnostrigom.

Kako je izlet izgledao iz perspektive jedne od sudionica, najbolje dočarava Anja Grgić u svom izvještaju.

Subota. Šest sati ujutro. Dok su Ploče još polako otvarale oči, naša mala ekspedicija već je bila spremna za polazak.

Nas četvero krenulo je iz Ploča, a pridružili su nam se Stipe Prce i Javorka iz Metkovića. Istovremeno je iz Zagreba prema Velebitu krenuo Frane s Marijetom i Jelom. Zahvaljujući dobroti Stipe Prce i ekipe iz Metkovića, imali smo riješen prijevoz kombijem pa je avantura mogla početi.

Putem se malo pričalo, malo kunjalo, a oko 9:30 stigli smo na Veliko Rujno.

Prvotni plan bio je odmah krenuti na stazu, ali kako je bio predzadnji dan Highlandera i očekivao se velik broj planinara, donijeli smo odluku da najprije postavimo šatore. Tada nam se to činilo samo praktičnim. Navečer ćemo shvatiti da je to bila jedna od mudrijih odluka toga dana.

I tako smo krenuli.ž

Devet veličanstvenih preko velebitske visoravni. Nedostajala nam je samo filmska glazba u pozadini. Pred nama pet kilometara goleti i naizgled pitome ravnice, a iznad nas sunce koje očito nije dobilo informaciju da je rujan. Pržilo je neumoljivo.

Znoj je tekao u potocima, a svaki dašak vjetra dočekivali smo kao osobni dar s neba. Posebna priča bile su pauze. Kad bismo naišli na kakvo jadno stabalce koje je nudilo kvadrat hlada, svih devetero pokušalo bi ugurati barem glavu pod njega. Glava u hladu – ostatak tijela neka se snalazi.

Ubrzo smo počeli susretati Highlandere. Oni svi u jednom smjeru, mi, naravno, u kontra. Neki brži, neki sporiji, neki još svježi, neki malo manje svježi. Obitelji, djeca, psi… svakakvih profila, ali svi s istim ciljem – samo smo mi, barem zasad, tvrdoglavo išli protiv struje.

A onda – šuma.

Duboka, gotovo mitska bukova šuma. Nakon sati sunca i kamena, ulazak među bukve izgledao je kao prelazak u neki drugi svijet. Temperatura je pala, korak je postao lakši, a život je odjednom ponovno imao smisla.

No Velebit nam nije dugo dao da se opustimo.

Iz šume smo izašli ravno među eksponate njegove Kamene galerije. Zlatna vrata skrivena duboko u hladovini, kamene oštrice na Terasi noževa, spuštanje prema ponoru Klin-klanca… Na ovoj galeriji nema „lakše i teže“. Ima samo lakše i ljepše.

Negdje usred svega toga naš Slavko je ipak procijenio situaciju i zaključio:

„Pa ne moramo baš sve eksponate obići danas!“

Ali jesmo.

Kamenu galeriju uspješno smo savladali i oduševljenje je bilo potpuno… sve do trenutka kad smo shvatili jednu sitnicu – sad se treba i vratiti natrag.

Barem smo se na povratku napokon „ukrcali“ u vlak Highlandera i krenuli u pravom smjeru.

Noć nas je, sasvim planski, sustigla na putu prema Velikom Rujnu. Naglavne lampe su se upalile, svijet se suzio na nekoliko metara staze ispred nas, a onda se negdje iz mraka začulo zvono.

Okrenula sam lampu prema zvuku.

Konji.

Veliki, snažni, gotovo nestvarni noćni konji stajali su u mraku, a oči su im pod svjetlom naših lampi sjale kao da i oni imaju svoje naglavne lampe.

Mi smo nastavili svojim putem, a oni svojim.

Barem sam ja tako mislila.

Nedugo zatim napravili smo pauzu. Popili smo posljednje ostatke već poprilično mlake vode, sjeli na livadu, ugasili lampe i nekoliko trenutaka samo gledali nevjerojatno zvjezdano nebo iznad Velebita.

Tišina. Mrak. Zvijezde.

A onda smo ponovno upalili lampe.

Desetak konja stajalo je tik do nas.

Nikad se brže nisam ustala!

Na Veliko Rujno stigli smo nešto prije 21 sat, a tamo nas je dočekao prizor koji nismo očekivali – više od 200 šatora razasutih po cijeloj čistini. Highlander je napravio pravi mali velebitski grad.

Tad smo se još jednom zahvalili jutarnjoj verziji sebe što je imala dovoljno pameti postaviti šatore odmah po dolasku. I to, naravno, na najboljem mjestu.

A zahvaljujući Highlanderima moglo se doći čak i do poluhladne pive.

Nikad lipša nije bila.

Malo smo ćakulali ispred šatora, prepričavali dan i uživali u večeri, ali krevet – odnosno vreća za spavanje – brzo je pobijedio. Sutradan nas je čekao novi izazov.

Bojin kuk.

Eeee… svanulo je i jutro.

I dogodila se gotovo čarolija. Onaj golemi grad šatora od sinoć jednostavno je – nestao. Highlanderi su nastavili dalje, a na Velikom Rujnu ostali smo gotovo sami. I ne, nismo se čak ni toliko kasno digli!

Raspremili smo šatore, spakirali stvari i krenuli u osvajanje Bojina kuka.

Početna hladovina nije dugo trajala. Vrlo brzo ponovno smo se našli tamo gdje nas Velebit očito najviše voli – na vrućem, golom kamenu. A uz kamen, za dodatni užitak, i jednako vruće sajle.

Korak po korak, hvat po hvat, uspješno smo savladali uspon.

Povratak je prolazio bez većih problema.

Sve do trenutka kada se ukazao ON.

Kralj planine.

Majstor kamuflaže.

Gospodar kamena.

Njegovo Visočanstvo – crnostrig.

Savršeno stopljen s okolinom, mirno je ležao i promatrao nas. Nije imao nikakvu namjeru praviti dramu i gospodski nas je pustio da prođemo.

Je li njemu bilo svejedno? Vjerojatno.

Je li meni bilo svejedno? Nije!

Nakon dva dana sunca, kamena, znoja, šume, sajli, konja, Highlandera, šatora i jednog vrlo ozbiljnog zmijskog susreta, avanturu smo završili onako kako ovakav izlet zaslužuje – kupanje u Starigradu i hladna voda s ledom.

A kad sve zbrojim i pogledam iz svoje perspektive…

Bilo je teško.

Bilo je naporno.

Bilo je zahtjevno.

I bilo je fenomenalno.

Velebit mi je još jednom pokazao koliko je moćan, koliko može biti surov i prekrasan u istom trenutku. Ali pokazao mi je i nešto drugo.

Da mogu više nego što mislim.

I možda je upravo to ono najljepše što s planine možemo ponijeti kući.