Posao vozača hitne pomoći izuzetno je odgovoran, stresan i zahtjevan, jer o njegovoj mirnoći, koncentraciji, staloženosti i pravodobnom reagiranju ovise životi mnogih unesrećenih osoba. Svoj posao, koji uključuje i odgovornost za vozilo i osobe koje u njemu prevozi, radi po svim vremenskim uvjetima, po snijegu, kiši, vjetru, danju i noću. Građani u njih polažu velike nade, s liječnikom i medicinskom sestrom ili tehničarom, prvi dolazi na mjesto nesreće, a kada je pacijent spreman za transport, smještaju ga u vozilo i idu prema bolnici gdje ga predaju djelatnicima na hitnom prijemu.
Nije ovo za svakoga
Velimir Klinac iz Staševice taj posao radi okruglih 40 godina, čak i nešto malo više, od studenoga davne 1983. Nekoliko godina prije toga zanat je “pekao” vozeći kamione u različitim firmama s gradskoga područja u Pločama. A onda je na natječaju Doma zdravlja izabran u velikoj konkurenciji od 48 vozača.
“Zaposlio sam se kao vozač Hitne pomoći, tada smo bili pod okriljem pločanskoga Doma zdravlja, a od 2011. smo pod nadležnošću Zavoda za Hitnu medicinu Dubrovačko – neretvanske županije. Promijenio sam samo tri ravnatelja, što smatram dobrom okolnošću, dr. Ivana Sokola, dr. Vinku Matića i sada Luku Lulića”, kaže Klinac, a na naš upit kako je izabrao baš ovaj posao odgovara: “Ovo je težak posao i tko ga ne voli, ne može ga raditi. U ovom poslu čovjek se nađe u zahtjevnim situacijama, ljudi se bore za život, posebno je teško kada su to mladi ljudi, i sve to morate gledati i pomagati koliko možete”.
Nemoguće je izračunati koliko je ljudi, domaćih i stranaca, u protekla četiri desetljeća prevezao u bolnice u Splitu, Dubrovniku i, pogotovo nekada, u Mostaru. Poznaje svaki zavoj na prometnicama koje vode do spomenutih bolnica, piše Dubrovački vjesnik.
“Ljudi često misle da je ovo lagan posao i da mi ne radimo ništa, dok ne dođe situacija da radimo za njih. Nedavno sam u jednome danu tri puta vozio do Splita. Kada sam se prvi put vraćao, kod Vrgorca su nas zvali da produžimo po pacijenta u Metković, a nakon drugog povratka, ukrcali smo djevojčicu iz pločanske škole i opet nazad za splitsku bolnicu. Nemamo radnog vremena, nesreća se može dogoditi i nekoliko minuta prija završetka smjene i mi izlazimo na teren. Također, malo ljudi zna da smo između dnevne i noćne smjene u pripravnosti. To znači da trebamo biti na raspolaganju u svakom trenutku, gdje god da se nalazim moram biti dostupan, ne može se dogoditi da se isprazni baterija na mobitelu ili da nema signala i sl.”, upoznaje nas sa svojim poslom Klinac i podsjeća da su timovi Hitne pomoći “iznijeli” i Domovinski rat, osiguravali su Male Bare i sa kolegama iz Metkovića “pokrivali” cijelu Dolinu Neretve i područje do Neuma.
Više možete pročitati na portalu Dubrovački vjesnik.
Tekst i foto: Ante Šunjić / DV
